Onda su tu ona skoro tri sna o letenju.
...skoro tri...
Malo mi je neugodno, priznajem.
Dakle, nu ih:
Prvi se izdogađao davno... davno kad su mi tatini rođaci iz Čehoslovačke donijeli nekakve slikovnice štoli iz Čehoslovačke s Čehoslovačkim likovima iz Čehoslovačkih crtića. Neki Rumenjak ili tako nešto, ne sjećam se baš najbolje imena, ali mali čudan zlikovac uglavnom. I onda sam sanjala da u Rumenjakovom odjelcu letim susjedstvom na kladi. Da, to je velika cjepanica. Niš` neću više reć` o tome.
Drugi je - začudno - bio u boji. Dok mi se nije dogodio taj san, nisam ustvari ni kužila da su mi snovi crno - bijeli. Začudno, do dana današnjega broj snova u boji nije mi se drastično povećao. Iz nekog razloga snovi su mi kao Schindlerova lista - perceptivno uočljivi obojeni detalj u inače plošno crno-bijeloj potki. U snu je u boji Jarun(!?) - grozomorno prekrasno tropsko odmaralište(!?!?) - a ja ustvari ne letim, već nekako čudnovato i neobjašnjivo lebdim par centimetara iznad zbunjujuće prekrasno obojenog tla.
I Konačno, najneugodniji dio priče "skoro tri sna gdje letim", glavni krivac za ovo "skoro". Nakon što sam pročitala Hitchhiker`s Guide to the Galaxy neko me vrijeme silno mučila Fordova rečenica o letenju: "Vodič kaže da postoji vještina letenja - rekao je Ford - ili točnije rečeno, štos. Štos je u tome da naučiš kako da se baciš na zemlju i promašiš" pa sam isprobala promašivanje.
Nije uspjelo.
Post je objavljen 15.08.2007. u 23:10 sati.