Postoji jedna priča.
Život je kao vlak. Sjedimo na svom mjestu, dok se kroz naš vagon izmjenjuju različiti ljudi i neki sjedaju pored nas. S nekima nikad ne prozborimo ni riječi, neki cijeli život ostaju prisutni, neki dođu i ostanu dok neki ostanu tek dužinom jedne stanice i trajno nas obilježe.
Nedavno sam srela 4 takva putnika - stranca u svom životnom vlaku. Putovanje mi je s njima rijetko kad prolazilo brže. Ušli su u vlak, upitali dali su mjesta pored mene zauzeta i avantura je počela!
Problem je bio u tome što sam u zadnje vrijeme nekako voljela putovati sama, udubljena u neko dosadno, beživotno štivo, razgovarajući tek s nekim zbilja poznatim ili tek gledajući kroz prozor ljude kako prolaze pitajući se o njihovim pričama, ali ne smogavši snage upoznati niti jednu.
Stoga nije ni čudno što uopće nisam ništa pametno pisala na ovome blogu. Što bih i rekla? Kako da upoznajem svoju pjesmu srca kada se pretvorila u komercijalni šlager?!
A sad da se vratim na ta četiri putnika - stranca. Zašto su posebni? Pustili su me da pitam. Da osluškujem. Da čujem.
Dopustili su mi da istražujem i otkrijem dobrotu i bogatstvo u njima kako bih se sama obogatila i prestala biti toliko sama.
Nije dobro da čovjek bude sam - ide ona stara. A sam je kada se zatvori u stakleni kavez sa stvarima koje poznaje i uz koje je siguran.
Ima jedan divan savjet : SVAKOG DANA UČINI NEŠTO ŠTO TE PLAŠI!!!!!
Jer tko zna, možda se u nekoj slastičarnici usudiš spojiti stolove s nekim strancima i obogatiš za cijeli život!
Možda ti JOSIPA pokaže da nakon teških i prilično niskih udaraca u životu možemo i smijemo izaći predivni i hrabri!
Možda ti LUKA pokaže da razum ide tako dobro sa djetinjim srcem. Da je moguće rušiti predrasude. Da kada vidite nešto vrijedno u čovjeku, da mu to isto dadnete do znanja! Jer zadržano u vama to nikome ne koristi.
Možda baš Luki poželite zahvaliti što je toliko pitao i što je toliko primao.
REA će vam možda pokazati da vam sva dobrota i plemenitost ovog svijeta ništa ne znači ako je ne dajete do posljednje kapi prijateljima i onima u potrebi.
Tko zna, možda Rea baš i vas, kao i mene, jednog tužnog jutra iznenadi i zagrli dok plačete.
I na kraju, možda vam baš MARIN pokaže da je vaša pjesma srca umjetnost u koju se isplati uagati i za koju se treba žrtvovati. Možda vam baš on pokaže da su osjećaji u modi i da ih se ne trebate bojati! Možda vam pokaže da se snivati smije te da su se događale i čudnije stvari od jednog ostvarenog sna! Još ako svemu tome dodate malo stila - voila! Everything is posible!
Možda će Marin biti jedna od rjetkih ljudi kojima ćete htjeti reći - E, ti ćeš uspjeti sve!!! - a da u to zbilja vjerujete.
Stoga, ne bojte se upoznavati putnike- strance. Ali, ne zaboravite, morate im prići otvorena srca. Ako ste spremni, prije svega, obogatiti se pjesmom drugog čovjeka tek tada će vas putnici - stranci pronaći. I obogatiti.
Jedino, moram vas upozoriti. Vjerojatno ćete dugo žaliti što zauvijek ne ostanu u vašem vlaku. No, ponekad čarolija jest u tome da učiniš dobro pa odeš bez riječi.
Post je objavljen 14.08.2007. u 19:20 sati.