Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna,
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti – velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim...
Tako pjeva hrvatski pjesnik Dobriša Cesarić i nije u krivu, niti se njegova pjesma može lako odbaciti. Naime, znanje je provjerena spoznaja, ono nešto za što smo sigurni da znamo. No, ako stvari postavite tako, lako ćete uvidjeti da znanja uopće nema jer tko uopće može u nešto biti siguran. Tako su se u povijesti još za Rimskoga Carstva javili skeptici koji su tvrdili da ništa nije sigurno, dakle da nema nikakva postojana znanja. Kao protuteza njima Aurelius Augustinus izvlači argument koji se smatra nepobitnim. Augustinus kaže da postoji barem jedno sigurno znanje, sigurnost vlastite sumnje. Naime, ako subjekt u nešto sumnja, onda sigurno zna da postoji sumnja, tj. da nije siguran u nešto i njegovo znanje o sumnji postaje sigurno. Ovo je, dakle, stajalište filozofije, točnije jednoga filozofa koji je skeptike oborio i činjenicom da oni tvrde kako znanja nema i stoga nema istine, a kako onda uzimaju za istinu da nema istine? Zapravo ako smatraju da ne postoji nikava i nijedna istina kako onda da im je i ideja nema istine istinita?
No, ljudi se inače ne bave takvim stvarima, o njima ne razmišljaju, one kao da ih se ne tiču jer spoznaju većinom povjeravaju svojim osjetilima što im je u velikoj većini slučajeva dovoljno za život i rad. Postoji li pak neki pjesnik, filozof, znanstvenik ili mislilac pa ustvrdi da mu zaista takva razmišljanja ne trebaju, blago mu jer bit će da je sretan. Znanstvena teorija zahtijeva provjerenost znanja, njegovu širu upotrebu nalazi poslije niza eksperimenata, pretraga i provjera koje se moraju proći da bi se utvrdilo da li je nešto znanje.
Živeći u svijetu napretka i znanja, moderni čovjek ipak ne može, a da se ne zapita što on ili ona zaista zna ili može znati. Mada nam i nije toliko potrebna rasprava na tu temu nekoga će možda privući sama nesigurnost iste pa opet makar bila i nepotrebna kao što ono biblijska priča kaže da su Adam i Eva bili sretni, ali nisu mogli odoljeti jabukovu plodu kojeg zmija nudi posred vrta. Već tu na prvim stranicama Biblije vidimo korijen ljudskog progresa u želji za novim, u znatiželji, u potrazi za znanjem jer čovjek je inkvizitivno biće koje ispituje, istražuje i želi znati što, na kraju krajeva jest normalno i dobro. No, ova priča koju se od djetinjstva provlači kao dječju pričicu o postanku na dubok umjetnički način daje uvid u činjenicu da čovjek može imati sve i u naizgled ničemu, Boga što znači najviše u najmanjem. Osvrnimo se malo unazad pa promislimo živote naših predaka, naših očeva i majki pa možda i svoje vlastite trenutke života i doći ćemo do spoznaje, ako ne i znanja da onda kad smo bili najsretniji, najbolji sami sa sobom nismo ništa znali, nije nam trebala nikakva filozofija ni neizmjerna dubokomislenst. Tako promišljajući nije ni čudo da nailazimo i na jednog od najvećih umova svih vremena, Immanuela Kanta kao čovjeka koji nikad nije putovao dalje od okolice svog rodnog grada i znao je da znanje nikad neće biti sigurna i nepobitna stvar ili sve i kad bi bila nije ni bitno pa je zato sročio svoje pravilo za sreću: Imati nešto čime ćeš se baviti, nekoga koga ćeš voljeti, nešto čemu ćeš se nadati.
Ali ne, ništa, baš ništa nije sigurno pa ni naša sumnja ni naša sigurnost u nepostojanje sigurnosti jer mi smo samo bića koja žive; žive, osjećaju i slute i misle da im nešto može biti znanje, sigurno, istina kad se već sutra ono ispostavi da nije jer smo ograničeni i kao ograničeni ne možemo doći do nekog apsolutna znanja, do onoga za čim tragamo, kako je to Kant nazvao stvar u sebi, a svi smo posebni sa svojim vlastitim svojstvima i kao takvi subjektivni pa zato neka istina može biti samo naša istina i za nas samo sigurna, ali ne nužno i za drugoga. Ni znansteni svijet nije u sebe siguran jer mu je svaka spoznaja, mada provjerena i istinita tek malen djelić ukupnog saznanja o nečemu. Ne, u ništa ne možemo biti sigurni, pa ni u to da će neki predmet koji bacimo pasti na zemlju, ni da će se zemlja rotirati tako da nam sutra svane još jedan dan. Sva naša očekivanja rezultat su vjere, povjerenja, nade i iskustva pa ću stoga s Augustinusom (kako sam s njime ono počeo pa ga osporavao), sada i zaključiti da se slažemo, ako ne u ničem, onda u ove dvije njegove rečenice:
Credo ut intelligam –vjerujem da bih razumio.
Noli foras ire, in teipsum reddi; in interiore homine habitat veritas
–ne idi van, u sebe se vrati; u nutrini čovjeka obitava istina.
U tom je kontekstu zanimljiva i sama riječ historia koja je porijeklom iz starogrčkog jezika, a koju koristi otac povijesti Herodotos kad piše priče sa svojih putovanja koja su u starini bila poznata kao historiai (povijesti, pripovijetke), pa iako se za njega smatra kako nije na znanstven način sakupljao materijal i građu za svoja djela, baš u toj riječi je sažeo svu srž saznanja jer je ona izvedenica od glagola histamai što znači doznavati prije nego poznavati ili znati te nam ostaje kao trajan imperativ za razvoj i napredak kako u znanosti, tako u poeziji i filozofiji, a i bez njih u svakodnevnom životu svakom treba doznavati novo o novom i novo o starom, pa vas ostavljam da poslije ovog kratkog, ali i zahtjevnog posta tražite svoje doznalice, svjesno ili nesvjesno jer čovjek uči dok je živ.
Post je objavljen 14.08.2007. u 11:44 sati.