Povodom skorašnjeg blagdana Velike Gospe, pisat ću o događajima prije 36 godina koji su se zbili u Karinu. Dakle, davne 1971. dana 2. kolovoza na dan Gospe od Anđela, prilikom tradicionalne proslave blagdana kraj nanovo izgrađenog samostana Blažene Djevice Marije bezgrješne (srušili ga Srbi za vrijeme II. Svjetskog rata) okupio se brojan vjernički puk iz okolnih mjesta, većinom iz Pridrage i Kruševa ali čitave okolice. Sveto Misno slavlje predvodio je fra Milan Frane Ujević, župnik iz Pridrage, u kojem se dotakao krvavih događaja na proljeće iste godine, te ponovno pozvao na uzdržavanje od eventualnih osvetničkih akcija i miran nastavak promicanja hrvatske kulture i identiteta. Nakon slavlja katolički živalj okupio se na druženju u okolici samostana, gdje se častio slasticama koje je pripravio domaći puk, zapjevala bi se tradicionalna pjesma Majci Božjoj i činilo se izglednim da će se ovo druženje nastaviti do duboko u noć, kao i nebrojena okupljanja do tada…
Istoga dana pravoslavni živalj slavio je sv. Iliju, po julijanskog kalendaru, na sebi svojstven način… Nakon huškačkog govora prilikom slavlja, po obali su se vijorile srpske zastave sa dvoglavim orlovima, a vjekovno hrvatsko i Zvonimirovo, Karinsko more kršteno je srpskim, svojatano na bezočan način, iako ti „Srbi“ kad su dolazili na vjekovni Hrvatski teritorij o svom srpstvu nisu imali pojma, nisu čak ni znali tko su Srbi, a toga dana kao i danas svoje pravoslavlje identificiraju sa srpstvom, a velik broj pojedinaca u sve to unosi primitivizam svoga ponašanja! Nakon što se rulja ohrabrila povećim količinama alkohola, potpomogla milicajcima F.P., D.D. i S.Š. krenula je zaustaviti „nacionalističko okupljanje“ predvođeno „ustašama“ i svećenikom „koji je od očiju srpske nejači pravio krunice“ u okolici samostana. Nakon napada, vjernici su se razbježali, ostala je samo nekolicina koja je pružila otpor, što se pokazalo kao kobna grješka za njih dvanaestoricu. Naime, toliko ih je privedeno u SJS Benkovac gdje su svi osuđeni na zatvorske kazne zbog „podrivanja bratstva i jedinstva“, a jedan od sudaca bio je današnji vođa „Istine“ S.Š. koji je i tada znao istinu o Hrvatima, kao što danas prikuplja „istinite podatke“ za Haški sud. Najgore je prošao Branko Perica, pjesnik i student iz Kruševa, koji je etiketiran kao vođa i podjarivač događanja te poslan u Staru Gradišku na odsluženje kazne, gdje je sustavno premlaćivan i trovan, valja napomenuti da je tamo smršavio 30-ak kilograma, a nekoliko mjeseci po izlasku iz zatvora preminuo. Teror državnih struktura prema tom mladiću mogao mu je jedino nanijeti fizičku bol i patnju, međutim, njegov duh nije pokoleban, te je ostao putokaz brojnim sugrađanima (Matica hrvatska Zadar, Samostan Blažene Djevice Marije bezgrješne i sumještani 2001. godine podižu mu spomen ploču) i intelektualcima koji su s njime robovali (prof. Tomičić izuzetno lijepo piše o dotičnom mladiću)!
Stoga pokojni Perice budi nam uzor, da i onda kad nam je teško ne klonemo duhom, da iznađemo izlazak iz tmine i jada koji nas okružuje te da jednog dana budemo jaki kao ti.
Hvala ti!
Post je objavljen 13.08.2007. u 14:28 sati.