Gledam ga dok se pijano
na moru njiše,
u sutonu sneno,
dok padaju kiše.
Tukli su ga vjetrovi stari,
valovi i oluje,
na palubi uvijek budni mornari,
a brod i dalje nose struje.
Nose ga nose, nose sve do groba,
od mjesta gdje u more
se ulijeva rijeka.
A, on postaje olupina, olupina broda,
koja nove zore,
čeka i čeka i čeka…
Post je objavljen 12.08.2007. u 18:06 sati.