Toliko riječi ispisanih na papiru...
Zašto je toliko lakše reći što osjećaš
i što razmišljaš...
Običnom papiru...
Staroj plavoj bilježnici...
Možda zato što je ona jedina koja će slušati,
a ne osuđivati.
Čuditi se mojoj neshvatljivoj naravi...
Koja ima naviku biti tužna
i ne osjećati radost.
Pisati riječi, slagati rečenice,
lakše je nažalost od razgovora s nekim...
Jer nitko ne bi razumio,
a sve što želim je razumjevanje...
Razumjevanje i zagrljaj.
Potpuno sam sama, a jedino je papir uz mene,
i jedino se njemu mogu predat
u svojim razmišljanjima...
Samo papiru...
Čudno!
***
Post je objavljen 18.08.2007. u 02:59 sati.