kad sam bila mala svećenike sam doživljavala slično kao doktore... policajce... učitelje... daleke veeeeelike čike koji tamo nešto za oltarom pričaju... učili su me da su oni "veza" sa Bogom... i Božji ljudi... kao mala naravno to sam zdravo za gotovo prihvaćala...
kako sam odrastala svećenici su sve manje bili daleke velike čike... a sve više ljudi... bliski... obični... poput mene... sa velikim idealom... drugačijim životnim putevima i ciljevima... ljudi vrijedni poštovanja...
kad sam odrasla (valjda konačno jesam...) shvatila sam da su svećenici mnogo više zemaljski nego Božji ljudi... i upoznala sam mnoge od njih... one neuke... licemjerne... čak bezobrazne i podle... one napuhane poput purana... i vrlo malo onih sasvim običnih... dobrih... ljudskih... suosjećajnih... otvorenih... voljnih pomoći... onih koji svoj poziv shvaćaju kao istinsku duhovnu brigu o ljudima... duhovnu ali i onu ljudsku... onih koje ljudi doživljavaju prijateljima...
jedan takav... jučer je otišao... vrlo mlad... na tragičan način... jedan od onih koji su prije svega... prije svega čime se bave... prije svega svega... dobri ljudi... veseljak... otvoren... drag... ljubazan... i veeeeeeoma veoma mio... jedan od onih za kojima mnogi žale...
za kojim i ja žalim... i žalit ću još dugo...
pričala sam večeras s mnogima koji su te znali... sjećamo se lijepih momenata... sjećamo se kada si nam pomogao... otvorio vrata kada niko nije htio... primao nas i puštao kad god je trebalo... sjećamo se veselih momenata... kada si zapjevao... kada si se smijao... sjećamo te se po svemu lijepom... jer bila je čast poznavati te... i graditi nešto u ovom gradu s tobom...
bila je čast... i uvijek će biti... i velika velika radost...
dragi F. vječni mir i pokoj ti želim...
In manus Tuas Pater
commendo spiritum meum...
Post je objavljen 11.08.2007. u 18:12 sati.