Sjedim pokraj prozora naslonjene glave na njega i pijem čaj. Slušam travisa....
Sve , sve me podjeća na nešto. Takvu magiju kiša ima nadamnom.neku meni nepoznatu čaroliju koja me nosi kroz vrijeme. Prošlost. Sadašnjost. Budućnost. Sve mi je na dohvatu... nesvjesno probirem po vremenu dok gledam kapi što mi se gomilaju tik do obraza s druge strane stakla.
Srpanj, ožujak, 2000. , 2003. , prosinac, travanj, 2001., 1998., lipanj, 2007. , siječanj.....
Sve se vraća.. pomalo.. na trenutke.. na bliceve.. 2004. , travanj.....
Nije li prekrasno?
Daj zatvori taj prozor već jednom! Ili planiraš možda fenom osušit tepih?! Hehe
Ma daj... opusti se malo. Ništa mu neće biti. Pogle ju... nikad nisam vidjela da netko tako gleda kišu.Jesi se ti to možda napokon zaljubila?
Da.. u kišu.. hehe
Prekrasno je... gledaj kako je vjetar savio breze oko zgrade... trgnem se-
Ne nisam se zaljubila.... samo.. osjećam se ...
Daaa..?
Sretno.
Sretno? Zbog kiše?
Da.
Joj opet ti... nije valjda to opet jedna od nih epizoda .
Kojih epizoda?
Ma onih njezinih maštovitih putovanja... svaki put kad tako nešto bude, nakon toga bude plakanja kak god okreneš.
Ne budi zloćesta. Ne maštam... samo gledam.
Život u Engleskoj, udaja za Chrisa Martina i slično? Hehe da. Samo gledaš. Poznajem te, ti uvijek razmišljaš, pogotovo kad – samo gledaš.
Kažem ti. Sve je to zbog te tvoje glazbe. Ili kad bolje razmislim, zbog kiše?
Dođi vamo. Dođite obje.
Da?
Pogledaj koliko kapi ima oko nas. Koliko će ih tek pasti. Ne osjećaš li se nevažno? Lijepo nevažno? Ovo je beskraj. Nema većeg osjećaja beskraja od ovoga kad stojiš među vidljivim milijunima komadića neba? Vidljivim komadićima beskraja. Nije li prekrasan osjećaj dok ti padaju na obraze. Na nos..
Da, nazirem beskraj.. možeš mislit .nazirem to da ništa od izlaska večeras.Okrene se i ode do kauča.
Imaš pravo. Šapne mi. Lijepo je biti tu. Lijepo je .Ovo je bolje nego biti zaljubljen.
Ovo je biti zaljubljen.
U kišu?
U svijet.
Srpanj, ožujak, 2000. , 2003. , prosinac, travanj, 2001., 1998., lipanj, 2007. , siječanj.....
rujan, 2006. ....
Hajde požuri se.. nemamo sto godina. Kasnimo. Joj ti tvoji mali koraci. Dođe mi da ti ugradim štule.. daj pokret!
Evo idem. Idem... zaostajem nekoliko koraka...
Ti baš želiš pokisnuti, ha?Zastane i okrene se naglo.
Hej.. pa ti plačeš.. pa jesi dobro? Šta ti je? Vidim da ga pomalo živciram ali se trudi biti drag.
Znači ipak se vidi..
Molim?
Nadala sam se da će kiša sakriti suze.
Daj molim te, otekla si ko babura. Možda i može sakriti suze, ali očito ne i tvoj nos dok plačeš..
Nasmijem se pomalo. Ali ne pali. I dalje me peku oči i dalje se cijede...
Pogleda oko sebe- nema nigdje mjesta gdje bi se mogli sakriti od kiše.
Pusti me. Smirit ću se.
Da, i dobit ćeš upalu pluća.
Pusti me.
Ajmo kući pa se tamo fino isplači na toplom i suhom- što mi je trenutno bitnije.
Ne mogu.
Zašto?
Treba mi kiša...
Pogleda me i preokrene očima.
Šta si ti neki cvijet koji treba zaliti da bi mu bilo bolje? Vidim da me sprda ali nekako mi to više nije bitno.
Želim se isplakati tu, na kiši. Imam osjećaj da me pročišćava.
Jesi sigurna?
Da.
Nećeš mi reći šta ti je?
Ne. Kiša će riješiti probleme. Uvijek je bilo tako. Tako će biti. Samo me pusti.
U redu. Tvoja stvar.
Okrene se i odlazi.
Skrenem ulicu dalje gdje nema ljudi. Osjećam se samo. Kao da sve emocije mogu pustiti s uzica, lanaca, ladica, džepova.. sve ih mogu izbaciti van i pustiti kišu da opere s njih gorke okuse.
Sjećam se da sam taj dan hodala po gradu sve do kiša nije počela jenjavati..
Svakim korakom udisala sam zrak punim plućima, gledala prozore kuća kako se cijede, zamišljala kakvi ljudi žive unutra, o čemu razmišljaju, što rade.....
Sjećam se kako sam se igrala igre zaobilaženja bara i micanja mokre kose s lica.
Sjećam se kako sam zaboravila . kako sam zaboravila zašto sam plakala....
Sad sjedim pokraj prozora naslonjene glave na njega i pijem čaj. Slušam travisa....
Gledam kroz već zamagljeno staklo. Ne gledam, razmišljam. I sjećam se...
Imala je P. pravo- nikad samo ne gledam...čudno je kako te netko istodobno može poznavati i ne znati ništa o tebi...
Pokušavam odgonetnuti kakva je to moja povezanost s kišom zbog koje se uvijek iznova učim osjećati posebno? Je li D imao pravo kada me zezao da sam kao cvijet? Je li moguće da me nešto poput kiše može oživiti, izlječiti mi emocije, potaknuti me...? ima li smisla uopće ponekad gubiti vrijeme na razmišljanja, trepnuti pa da ti promakne neki detalj, kada možeš jednostavno gledati.. kada možeš jednostavno postojati kao milijunti dio neke ljepote?..................
Odmaknem glavu od stakla...
trgnem se. Kiša prestaje....
Na staklu od svega ostaje samo zamagljena mrlja.
Hvala kišo. Napišem u nju.
Hvala za snove i sjećanja.
kolovoz, 2007.
Post je objavljen 10.08.2007. u 21:05 sati.