PREDSTAVNICI ZAKONA STAVILI SU SE NA STRANU ODMETNIKA!
Priča broj: 3.
Policajac se napio na kramu „Velike Gospe“ u Novoj Rači
Jedan čovjek ne može promijeniti svijet, ali jedan čovjek može prenijeti poruku koja će promijeniti svijet. U svojoj priči, ja detaljno dokazujem i otkrivam kako su neki određeni policajci zloupotrebljavali svoju službu. Umjesto toga da štite zakon, oni su radili, i nalazili se izvan zakona. Ako ste se ikad zapitali – što je „teror i zavjera“ u policiji, u kojoj ima svega, od kršenja ljudskih prava i građanskih sloboda, do proganjanja, montiranih procesa, maltretiranja, … itd. U skladu Statuta i programa MUP-a tj. Zakona i Ustava Republike Hrvatske, ova priča, potpuno oslikava suštu suprotnost, koja izaziva gađenje – svakog poštenog građanina. Hrvatska javnost nije upoznata sa tehnikama i metodama policijskog prikazivanja i interpretiranja istine.
Sumrak sumanutog policajca
Dana 14. kolovoza 2005. godine, odnosno nekoliko minuta iza ponoći, tj. 15. kolovoza, u Novoj Rači totalno je pijani policajac Vlado Matinović iz Bjelovara, sa svojim vozilom Fiat Bravo kojemu je izmjereno 1,47 promila alkohola u krvi, naletio na dvoje pješaka koji su se propisno kretali kolnikom. Zadobivene ozljede su dobili Ž.R. (15) iz Stare Rače, teško je ozlijeđena i V.D. (20) iz Drljanovca. Policajac Vlado Matinović skrivio je nesreću, on je izletio sa svog pravca kretanja na suprotnu stranu kolnika. Mladić i djevojka prevezeni su kolima hitne pomoći u Opću bolnicu Bjelovar, gdje su zadržani na liječenju kirurškog odjela. Vlado Matinović isto je zadržan na bjelovarskom psihijatrijskom odjelu, gdje mu se ukazuje preventiva. O ovom događaju javnost baš nije bila upoznata. Pitam: zašto se to sve prešućuje? Vandalski čin pijanog policajca na „kramu“ je izazvao sveopće zgražanje… Ali priči ovdje nije kraj.
Krivotvorio kaznenu prijavu
Na Branka Stojkovića, fizički su nasrnuli, bez ikakvog povoda skupina redara na gradskom bazenu, te mu nanesli sa palicama ozljede. I to pred njegovih petero maloljetne djece. Istog dana, u četvrtak 26. lipnja 2003. godine, B. Stojković je u Policijskoj upravi odnesao na zapisnik Kaznenu prijavu – protiv počinitelja. Vlado Matinović, tadašnji inspektor, vršio je istragu, i prikupljao dokaze… Za vrijeme tih mračnih događanja, Matinović ne samo da nije proveo istragu do kraja, nego ju je i blokirao – dva i pol mjeseca kaznena prijava stajala je kod njega u ladici. Kad sam krenuo u potragu „gdje je kaznena prijava“, tj. prozvao sam njegove šefove: Prvoslava Kulića, zapovjednika i Dražena Štajduhara, načelnika PP. Oni su poslije tri dana otpremili kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru.
Inat umjesto pomoći
U Kaznenoj prijavi potpuno su izmijenjeni dijelovi i smisao, te se mene u njoj ocrnilo. Predsjednica Državnog odvjetništva u Bjelovaru Ksenija Pavić odbacila je kaznenu prijavu. Prijestupnici koji su me napali, sad su bili ovdje u svojstvu svjedoka. Dobro sam osjetio i policijski teror tih dana. Sve je to mogao raditi Matinović, jer su mu to njegovi šefovi dozvoljavali. Prijestupnici su svi bili oslobođeni za nasilje, i napad na mene. A ja sam, na kraju, završio kod sudca za prekršaje. Što je još trebalo dočekati da Vlado Matinović napravi?
Od portira u „Sigurnosti“ do inspektora u Policiji
Policajac i njegovi istomišljenici pljuvali su po dostojanstvu čovjeka. Mislim, da je sad policijski odmetnik poražen, iako je bio privilegiran. Ta pijandura od policajca me je proganjala po nalogu svojih šefova. Takve „određene“ grupe ljudi u policiji ugrožavaju Ustavni poredak Republike Hrvatske. Upravo je tužno gledati takvog policajca, koji predstavlja Zakon, a tako totalno pijan automobilom gazi ljude. Ali, nikakvo čudo – Matinović je svašta radio, njegov „grijeh“ je do neba dopro. Uistinu se je pokazivao kao (ne)civilizirani čovjek – kako je takav mogao uspjeti?
Neki nisu trebali ni doći raditi u Policiju
Dana 04. rujna 2003. godine osobno sam predao predstavku MUP-u i Unutrašnjoj kontroli policije u Zagrebu. Predstavku sam naslovio na ruke ministra Šime Lučina: da šefovi u PU – Bjelovar šalju mi teroriste na vrata mog stana, a ne policajce. Dva inspektora koja su došla 02. rujna 2003. godine, jedan od njih bio je Vlado Matinović, a drugi Josip Gavranović, koji su došli bez ikakvog pismenog naloga. Te mi je Matinović prijetio: odnosno, zapazio sam da Matinović drži uzdignutu ruku gore raširenih prstiju – te govori kroz zube – „nemoj se ti s nama zajebavati!“ Moram ovdje priznati da je Josip Gavranović smirivao Vladu Matinovića – jer je vidio, da je ovaj pretjerao. Moje prijave su opovrgavane. Neka sad vide, svi oni koji su odgovorni, i koji su se oglušili na moje pisanje i usmeno žaljenje.
Bjelovarski policajac na rubu samoubojstva
Vlado Matinović poznat je prije svega kao portir u bivšoj tvrtki „Sigurnost“. Posebno je važnu ulogu istakao kao inspektor u Policijskoj upravi Bjelovar, iako nije imao odgovarajuću stručnu spremu. Bio sam užasnut kad sam čuo, kakva je sudbina pogodila „mlade ljude“ – i tko ih je pogazio. Policajac je sad na psihijatriji – nije samo najgore, što je on izluđivao svoju glavu, nego što je on svoje žrtve mučio. Sjećam se kad sam bio kod njega na obavijesnom razgovoru u policiji, tada je Vlado Matinović lupao šakom u stol i vrata, te agresivno vikao: „Jebem ti Gospu, krv Isusovu!“. Već onda sam shvatio da čovjek nije kako treba. Ili bolje rečeno da – s nekim sumnjivim imam posla.
Što sam ja bio kriv?
I opet nam je Viša sila odlučila pokazati svoju moć – sud pravde. Rastrojeni policajac ničeg se ne sjeća – svojih strašnih grozota i zabluda… Te kako je mene stavljao u robski položaj, i od mene radi taoca… Uzimao mi pravdu. Služio se nasiljem i lažima… On je bio slika i odgoj kolektiva u kojem je radio. Tako sam se „tog zla“ dovoljno ružno nauživao. Policajac je doslovno (sad) raskrinkan, za njega su odgovorni – oni koji su ga na to dopeljali. Nesporna je činjenica da u policiji rade „patriote nižeg ranga“, pod zaštitom značke, šerifi rade što hoće!
Kriminal u policiji
Već se dugo vrlo sustavno radi na (de)kriminalizaciji policije. Tko će meni nadoknaditi štete, što mi je napravio Matinović i njemu slični? U Hrvatskoj je pošten rad postao nacionalna sramota, a kriminal i lopovluk – herojstvo. Čovjek na ovo nemože ostati ravnodušan, s obzirom na sve, što sam preživio, kako mi „maskirana prava“ čini nepravdu. I to ljudi koji nose plavu policijsku uniformu – plaćeni za pravdu – a oni čine nepravdu. Kako je uopće moguće nešto postići, na takav način, kad na zdravu kritiku, ustaje se harangom i progonom… Ja nikog nisam dirao, a činjenica je da policija ne štiti mene ni moju obitelj. Sve ovo su proizveli korumpirani policajci. Moralni kolaps u policiji mora se zaustaviti. Svijest – je način razmišljanja o temeljnim pitanjima, prvo: dobro, a onda potom: lošeg. Temeljem ovog mišljenja, očekujem da će razumni ljudi uzeti na dnevni red – priču koju upravu čitaju. Kako bi se zaustavila samovolja, međutim i otvorile se brojne teme i mogućnosti, da se što uspješnije tako nešto zaustavi.
Tragedija i propast iluzije
Predstavnici zakona su se stavili na stranu prestupnika. Osilili se. Odnosno, policajci sa ruba kriminaliteta, iskoristili su događaj, da bi mene proganjali i podmetali mi. Dana 13. kolovoza 2005. u 11.35 sati na špici Gradskog korza na Trgu Eugena Kvaternika kroz prozor svog automobila Audi 8 (PU 636 JH), obratio mi se je Miroslav Levak, glavni akter napada na mene na Gradskom bazenu u Bjelovaru. Rekao je: „da je stvarno pogriješio i da mu nije trebao taj sukob s menom, te da ponekad ima problema sa živcima, i na bazenu, da mu se taj put smračilo i da nije znao šta radi…“ Ja sam ga pitao: zašto je to napravio? On je rekao da sam ga mrko pogledao. Odgovorio sam mu da nemože nekome on braniti da gleda. Da ja nisam kriv što imam mrki pogled. Pitao sam ga: zašto je to učinio pred djecom? Levak je rekao: da je pogriješio i da već jednom treba biti mir između nas. Pružio mi je ruku pomirenja. Ja sam ga upitao: zar samo tako? Prigovorio sam mu da sam zbog njega bio i medijski klevetan, i proganjan policijom. Jer oni, koje sam prozivao, iskoristili su taj slučaj. Gledao sam jedno vrijeme u njegovu ruku, ispitivajući svoju nutrinu, da li da mu pružim ruku pomirenja – ali vidio sam da se je Levak iskreno kajao, i da je njegova priča zvučala pošteno, sve je priznao i rekao je da je kriv. Dao sam mu ruku pomirenja. Na sjedalu do njega u automobilu, sjedio je njegov otac Branko Levak.
Brutalno suprotstavljanje istini
Očita je diskriminacija u području policijske službe. A Vlado Matinović, policajac, je žrtva „Velikog Molaha“ kralja žrtve vragova. To je bilo njegovo štovanje. E, pa bilo bi vrijeme da se prestane sa očitom diskriminacijom u području policijske službe. Neka ispitaju (svoj) policajce, umjesto da oni podmeću meni… Zapanjujuće je, sa kolikom latentnošću se ignoriraju prljavštine policajaca – i koliko se o istini mora šutjeti. U ovom mom slučaju, nije ovdje to nastalo samo od sebe, nego sve su to uzrokovali i fingirali policajci koji ne poštuju Zakon. I na kraju moram spomenuti, da sam ja istinoljubiv čovjek, koji ima pravo na svoje gledište, što ih jasno pokušavam i sad izreći. Oni su mi ovo priuštili, da ovo moram pisati i da se na ovakav način moram braniti. Ovo je moj zavičaj u kojem sam rođen, u kojem sam odrastao i u kom živim… Normalno je, da me smeta nepravda! Istina je! I nije laž!
Ova predstavka (u obliku priče) biti će upućena na sve adrese odgovornih institucija u Republici Hrvatskoj.
U Bjelovaru, 18. kolovoza 2005. godine
S poštovanjem!
Predsjednik Udruge „ŠTIT“:
Branko Stojković
www.stit-bjelovar.hr
Tel: 091/797-65-56
Post je objavljen 09.08.2007. u 11:59 sati.