Prije otprilike 2,5 godine doselili smo se u ovaj kvart. Sa susjedima je nekako od pocetka sve poslo po krivom. Bart i ja nismo toliko drustveni da podemo do susjeda s domacim kolacima i osmijehom na licu kao da smo likovi iz Desperate Housewives. I tako se sluzbeno nikad nikome nismo predstavili, a nisu ni oni nama. Svi smo dovoljno pristojni da jedne druge pozdravimo kad se slucajno sretnemo na ulici i to je to. Uopce ni ne znam tko zivi u kojoj kuci, niti kako se tko zove. Jedina imena koja znamo su nasih prvih susjeda: Chris pravi Rotterdamac i njegova zena Nanda surinamskog porijekla. S njima smo od pocetka imali neke male konflikte. Jedna od prvih stvari koje nam je Chris rekao je da pravimo previse buke dok hodamo po skalama. Buduci da zivimo u kucama koje su super dobro izolirane i da se susjede gotovo i ne cuje, znala sam odmah da se ovdje radi o napornim ljudima sklonim kuknjavi.
Slijedeci incident se dogodio dan nakon Bozica. Bart je isao postaviti plafonjeru u WC i za to je trebao busiti otprilike dvije minute. Dok je Bart busio, iznenada je netko zazvonio na vrata. Ja otvorila vrata, kad ono pred vratima stoji Chris i dere se s mrzovoljnim izrazom na licu:"Pa ovo je uzasno! Pa Bozic je! Pa stvarno, kako mozete ovako nesto napraviti?" Kao prvo, busili smo samo dvije minute. Kako se uopce stigao izivcirati i doci do nase kuce u samo dvije minute? Kao drugo, mi oboje radimo svaki dan do 5 i moramo koristiti svaki slobodni dan koji imamo za nesto napraviti po kuci, pa makar bio 26.12. Kao trece i najvaznije, da je on dosao i normalnim tonom rekao da bi u miru zelio uzivati u blagdanima, ja bi se s njim potpuno slozila. S obzirom da se on kao budala poceo derati, ja sam samo rekla da cemo uskoro biti gotovi i zalupila mu vrata u facu. To nase susjedske odnose bas i nije popravilo.
A onda su Nanda i Chris postali ponosni roditelji. Kako ja nisam zlopamtilo, odlucila sam ubaciti cestitku u njihov postanski sanducic. Oni su to znali cijeniti i ubacili su 'thank you card' u nas sanducic. To je donekle popravilo situaciju pa sam nedugo nakon toga cak popricala s Chrisom o tome kako je imati dijete najbolje sto mu se ikad u zivotu dogodilo. Nakon toga se broj incidenata smanjio, ali se kontakt i dalje svodio na povremeni 'dobar dan'. A onda je Bart dok sam ja bila u Aziji odlucio malo po malo poceti pilati brojna stabla zbog kojih je nas vrt izgledao kao prava dzungla. To nije ostalo nezamijeceno od strane susjeda kojima su sva ta stabla oduvijek bila trn u oku. Cak i Nanda, koja se prije toga nikad nije udostojila uputiti nam makar i jednu rijec, se iznenada pokazala kao jako pricljiva i ljubazna osoba i od tada su ona i Bart u nekoliko navrata procakulali jedno s drugim. Kad sam ja ponovo stigla doma, Nanda je doslovno istrcala vanka i postavila mi pusta pitanja kao da smo stare prijateljice: "Kako je bilo na putovanju? Zar se nisi bojala ici sama? Zar se nisi zazeljela kuce? itd, itd" Ja sam ostala potpuno zatecena. Na svu muku sam promrmljala par rijeci, a zatim pobjegla u kucu. I sad ne znam sto napraviti. Trebamo li pokusati produbiti kontakt s njima ili stvari ostaviti onakvima kakve jesu?
Koliko je zapravo vazno imati dobrosusjedske odnose? Pa mislim da to moze biti dosta prakticno. Kad npr. odemo negdje na par tjedana, mogli bi zamoliti susjede da nam tu i tamo zaliju biljke. Takoder bi bilo zgodno da susjedi pozovu policiju u slucaju eventualne provale u nasu kucu, a ne da trljaju ruke i misle: "Haha, neka im, to su i zasluzili, pokvarenjaci jedni!" Zar uostalom nije cudno da godinama negdje zivis, a uopce ne znas imena svojih susjeda? U Nizozemskoj je to potpuno normalno, a mislim i sve vise u Hrvatskoj. Moji roditelji su u kvartu u kojem zive poznavali svakoga, sto se ne moze reci za moju generaciju. U djetinjstvu sam jos i imala kontakte s drugom djece iz ulice, ali kad smo svi krenuli u srednju skolu, prestali smo jedne druge pozdravljati, a kamoli se medusobno druziti. Ljudi se sve vise otuduju, pogotovo u velikim gradovima. Onda nije ni cudo da se na vijestima sve cesce cuje kako je netko umro u vlastitom stanu i tu 6 mjeseci trunuo prije nego je njegov les konacno otkriven. Na neki nacin je razumljivo da ljudi, zahvaljujuci milijunu obaveza koje imaju, jednostavno nemaju vremena za odrzavanje dobrosusjedskih odnosa. Ja moram priznati da se meni ideja takvih odnosa u biti svida, ali je u praksi kao ni vecina drugih ljudi nikad ne prakticiram. Lijena sam, nedrustvena, nemam volje muciti se oko drugih ljudi, ne znam o cemu pricati s ljudima koje ne poznajem, itd.
Evo uzmite ove nase susjede Chrisa i Nandu. Zivimo jedni pored drugih i istih smo godina. Medutim mislim da nam je to jedino zajednicko sto imamo. Chris je tip koji voli paradirati ispred kuce obnazenog gornjeg dijela tijela ne bi li mu se mu se misici i tetovaze sto bolje vidjeli. On glumi macho tipa dok Nanda kuha. Oboje puse i to cesto dok drze maloga u rukama. Vole parkirati auto ispred kuce (i zaklanjati sebi i nama vidik) jer im je tesko hodati 10 metara do parkiralista. Itd, itd. Ima puno toga sto nas kod njih nervira, a ako ste procitali gornji dio teksta znate da su ti osjecaji obostrani. Ipak, mislim da ne bi bilo lose povremeno popiti salicu kave zajedno. Pa ne trebamo postati najbolji prijatelji, ali mislim da je zivot ugodniji ako imas dobar kontakt sa susjedima. Ne kaze se zaludu: ''bolje dobar susjed nego daleki brat''. Ipak, pitam se da li cu po tom pitanju ikad ista poduzeti. Ne usudim ih se pozvati na kavu jer se bojim da cemo kao cetvero debila buljiti u prazno ne znajuci sto reci i nadajuci se da ce netko drugi razbiti neugodnu sutnju. Vjerojatno necu poduzeti nista, nego cu cekati da li ce oni nesto napraviti. A oni ce vjerojatno cekati da li cemo mi nesto poduzeti i na kraju od svega nece biti nista.
I eto, bas me zanima... Kakve vi imate odnose s vasim susjedima i mislite li da su dobrosusjedski odnosi vazni?
Post je objavljen 08.08.2007. u 16:26 sati.