Marketing
INTERVIEW: JELIBOR ČIMPY ŠIMPANZA
Razgovarao: Mimo Simić
Jelibor Čimpy Šimpanza, Daruvar, 2003., Tošo Dabac jr.
Der Ganze Neue Serbokaotische Debildungsroman: Kravitze
Kravice, Jelibora Čimpyja Šimpanze ('Slogovi i stogovi', 2003.), iznenađujuće su meliorirano prozno iznašašće u kojem anagramatičn/ki pripovjedač Toma (Mato) koliko skicofreno, dijaloški - jer poveliko je društvo kad Stribor priča sa Šimpanzom, tj. sam sa sobom – toliko ipak dosljedno i marno uobličava mitologiju jednog jutra, dok se već drugog probudi s konjskom glavom u krevetu, paradoksalno - vlastitom. "Kravice", notirane punokrvnim ruralnim donjopodravskim slangom, uklapaju se u obor stvarnosne proze; one fungiraju kao zapis stvarnosti same, skroz same, ono baš stvarosti, filtrirane kroz iskaz tipičnog pripadnika hrvatskog sela, iskaz koji je autentično seljački, poput devetnaestostoljetne ispovjedne proze koprivničkih župnika i virovitičkih brangetaša, tak nekak, recimo. Nego, glavni junak zapravo priča čitaocu kako je baš on od svih ljudi na ovom holističnom pašnjaku pro-našao kravicu i kako, na koji mu je način ona - plazila jezik. Dopustite anticipando: taj jezik je vrlo primjeren formi djela: Ilijada i Odiseja potrage za mitskom kravicom, mračnim objektom želja, uglavnom progovara opunomoćena osobnim iskustvom pastira bitka (Heidegger)! Stoga je elaborirani jezik Jelibora Čimpyja Šimpanze onako, kako bi rekli, nekak više "na ivici", sve dok je narator na marici, nu baš takav, na autentičan način priča o jako napetim avanturama izabranika ovog debildungsromana: njegovom bivanju u kravolovu, šlinganju i ljubavnim aferama, čijanama i kramovima o Petrovu, problemima fiskalne decentralizacije Hrvatske i onima zadruge "Braća Radić i brat", o temi Objave u djelu Hansa Ursa von Balthasara kao i frapantnoj razlici Belgian Blue i Charolais niskopodnog goveda, baroknoj sakralnoj geometriji Pomurja ali i problematici modus ponensa u kasnosrednjovjekovnoj logici...– rječju, o svemu što čovjeku pada na pamet za mirnih ravničarskih večeri kad onisko, tjeskobno pagansko panonsko nebo zasrebri mjesec u astralnom svetokrugu Plejada, a na dnu se dna iščezloga mora kukuruz osmoredac žari na vatri koja se s mjerom pali i s mjerom gasi dok duše mirišu u hladu (Heraklit) … S druge strane, opet, i više je nego očito da Šimpanza kroz bukoličku sjetu ispaše - u najboljoj tradiciji hrvatskog pastoralnog romana od Zoranića do Jergovića - propituje ovisnost «epske» teorijske naracije o halucinatornom tropizmu lirike livada i zemlje na ugaru (de Man) i nesebičnu participaciju pjesničkog grgljanja (Frye) u onim simboličkim sustavima koji nas ne uče zatjevu jasnoće ili uzorite distinktivnosti. Cost benefit analize predmijevati će stalne prelaske granica kako udaljenih i ponekad suprotstavljenih filozofskih taktika, tako i teorijskih strategija, ali i divergentnih pjesničkih duktusa, jezika, pravaca, pa, zašto ne i - poetika! O ovom smo duhovitom štivu, ha, ha, koje se čita u jednom zadahu, s čuvarem i auktorom Kravica, Jeliborom Čimpyjem Šimpanzom porazgovarali na lucerni iza nevelikog obiteljskog imanja u Velikom Trojstvu.
Ja: Molim vas, možete li našim čitateljima objasniti što je to stvarnost?
On: Budite ljubazni, hoćete li ponoviti pitanje. Nisam bio koncentriran.
Ja: Ništa, ništa...jedan, jedan, proba...probam je l' diktafon radi. Okidoki, idemo. Molim vas, gospodine Šimpanza, možete li točno evocirati vrijeme i mjesto epifanije središnje prostornovremenske ideje vašega romana Kravice: one o jutru – jutru kao vremenu u kojem se budite, jutru zemlje kao prostoru u kojem se krećete, jasno, u potrazi za kravicom?
On: Mislim da nisam sasvim razumio pitanje. No dobro, ono što sam razumio sasvim je u redu. To je to! K'o Bog. Najvažnije je da smo svi dobro.
Ja: Možete li to pojasniti?
On: Kome?
Ja: Da.
On: Što ste me pitali zadnje?
Ja: Da to malo pojasnite?
On: Koje?
Ja: Čujte...Dobro, to bumo u redakciji definirali. Nego, vi ste studirali u Sarajevu. Jeste li tamo upoznali klasika Miljenka Jergovića?
On: Nisam još.
Ja: Mislim, možete li nam malo detaljnije o tome nešto kazati?
On: O onom prvom ili o ovom sada?
Ja: O svemu tome.
On: Pa ne znam koliko imamo vremena. Ali, ja vam se baš ne snalazim u tim gradskim razgovorima. Imate možda cigaretu?
Ja: Ne pušim, žalim.
On: Dobro onda. Dobro za vas, mislim.
Ja: Da, da...
On: Imate neko pitanje o knjigi?
Ja: Vi ste bili u Domovinskom ratu, ne?
On: Jesam. Mislim. Čujte, jesam, ali tu oko Trnovitice nije bilo velike pucnjave. Ne znam.
Ja: Kako je to bilo? Jeste se jako fightali?
On: Kaj?
Ja: Mislim, baš ste se jako borili, ne?
On: Mislim kurac, ko je mene pital jel mi se bori il mi se ne bori. Da nisam otišel u gardu, ionak bi me pozvali prije ili kasnije. Kuiš, ono, kad sam bil u Trstu kod tete, mislim se, nekak mi je bed bil, ono, ja na sigurnom a stara mi u Zagrebu. Dobro, trebala je i ona doć za koji dan, kuiš, al onaj filing kad si tam, ono, mir totalni, škvadra živi, a na njihovoj telki vjesti kak je u Zagrebu frka, uzbuna, ono. Kuiš. Bolil me kurac za Slavoniju, kaja znam, Dubrovnik, kuiš, al kad sam videl kak avioni lete, ono, rokaju Sljeme a ja u Italiji. Mislim, nisam ja neki patriot, pa sad ono "Hrvatska! Hrvatska!", ko Futač ili Beli, do prije tri godine je imal Titovu sliku u kuhinji a sad, ono, pušta na prozoru ustaške pjesme. Kaja znam, Tito je bil faca, al budi frajer.
Ja: Koji vam je kurac?
On: Nervira me to. Mislim, jebe me to malo. E, a Oluja. Mislim, kolko god su mi svi tereni bili živi mrak, to je bil raj zemaljski. Čovječe, ono, osjećal sam se ko Pale sam na svijetu. Tam, recimo, u Vojniću, po cijeli dan šećeš, niš, drkaš kurac: ogladniš - skočiš do dućana, tražiš Labelo - odeš u apoteku, cuga ti se - odeš u birc i zemeš karton štoka… I kaja znam, imaš neki filing u sebi, ono znaš da pobjeđuješ, a ne ko prije, devedesprve. Svega u izobilju, upadneš u dućan, zemeš bocu kole, otpiš tri gutljaja, zašikaš u staklo, puca ti kurac… A ne ono tam, iza Dubrovnika. Mislim, koji smo mi kurac tražili tam pitaj boga. Po danu vruće za popizdit, po noći šljiva, sam cugaš i duvaš dok gušteri čuvaju stražu. Kuiš kad se sjetim toga, mislim si - pa nemreš mi to naplatit da mi daš sto boračkih…
Ja: Čujte, a tko bi vas pozval, da se niste htjeli borit'? Ustaši?
On: Kako to mislite?
Ja: Pa velite da bi vas svejedno pozvali...
On: Nisam ja to rekao. Mislim, ja sam samo htio svoju kravicu.
Ja: Zanimljivo. A gdje ste prvi put vidjeli to Angus-govedo? Kod zie u Trstu?
On: Ne, ne, na sličicama "Životinjskog carstva"!
Ja: Da? Bravo! A kako ste znali da je to krava?
On: Kak' to mislite?
Ja: Pa velite da ste tražili kravicu...
On: Da, pa kaj?
Ja: Mislim, ono, kak' ste znali da je baš to kravica?
On: O Isuse dobri! Ej, koja brija, nemreš bolivit! Pa krava je to čovječe, ej...a kaj bi bilo?
Ja: Inzistiram...Kak znate? Mislim da je to centralno pitanje...to će naše čitatelje naročito zanimati.
On: A ne! Ja tebe pitam! A kaj bi bilo ako ne kravica?
Ja: Otkud ja znam a i pravo da vam kažem pojma nemam o tim životinjama. Tome se i čudim. Naime, otkud vam baš ta ideja, to da usred rata tražite kravicu?
On: Ne znam. To čovjek ili ima ili nema. To je valjda pitanje talenta.
Ja: Da traži kravicu? To je pitanje talenta?
On: Kaj si sad rekel'? Isuse, nemreš...kaj bi bilo pitanje talenta da tražiš kravicu. To nije poetološki, to je egzistencijalni problem!
Ja: I zato je moto na početku uzet iz Camusovog Pada: "Stil kao puplin suviše često skriva ekcem"?
On: Dobro, dobro, priznam, tu ste me ulovili, to sam zbiljam preuzel. Sviđalo mi se to s poplunom, jako se i mamici dopalo.
Ja: Vidite, to je možda presudno za objasniti. Ja ću vam kazati kako ja vidim stvari: Ustvari, Kravice impliciraju misao da sadržaj, ukoliko zaista mora biti ispričan, sam pronalazi svoju formu i stil. Kako u našim životima stila i nije bilo previše, tako je sleng pobijedio umiveni prazni jezik političkih analiza i proze s veličanstvenom tezom. Ova knjiga je jednostavna i stoga velika, moto na početku uzet iz Camusovog Pada: "Stil kao puplin suviše često skriva ekcem", kao da objašnjava suštinu vaše nakane da tekst prekrije nečim što bi moglo skriti turobne rane nastale dok se ratovalo, ginulo, ljubilo, bježalo od policije, a istovremeno ih pokazati duhovito i razigrano... Jednom riječju, dobra i važna knjiga za odrastanje književne generacije kojoj je sve bilo oduzeto, pa i kravica, i kojoj je ostao samo njezin jezik, ono što može biti stravično opterećenje, ali i veliki dar. Ova knjiga je napisana s tim darom i tim opterećenjem i stoga je istinska vrijednost.
On: Ma kaj bi...To opće nije tak. To je bulšit kaj ti govoriš...Pa to meni nije bilo ni u peti dok sam pisal romana. Pa gdje bi se ja toga zmislil...Kaj god.
Ja: Stvarno?
On: Opet ti! Ne znam kaj je stvarno, kaj me jebeš z time. Ajde, imaš toga dost. Idemo prejti preko na pivu. Jebeš ovo. Ovo nikam ne vodi. Fertig. Ajmo...
Ja: Dobro onda.
Mimo Simić
SVE PRAVE LJUBAVI SU TUŽNE
Sve me noćas podsjeća na sebe,
u svim svojim mislima sam si,
ipak njoj ću reći da je volim -
ž njom ću sebe sam prevariti!
Ja.
Hej, odlazim! Odoh ja.
Ne nadaj se, nema pomoći!
Da se nisam volio tak jako,
bilo bi mi teško otići
skroz daleko, zauvijek.
Meni.
Post je objavljen 07.08.2007. u 19:34 sati.