Postblogerski simptom. Razmišljanje. Šuljanje hodnicima uma ne bi li pronašli još jednu uzvišenu misao i rješenje koje nam nudi, ne bi li se isplatilo nahraniti ono za čime nam duša žudi. Ali nitko je ne hrani, ne brani, kao mati srce, ona joj je prijateljica i carica, samog izvora vladarica, odsjaj kiše što se u jezercu kupa, dok sunce sija i druže se kao dva nerazdvojna zasebna druga.
Ide zajedno, i ono što neće ići. Sve je moguće, to nitko neće poreći. Koliko od toga čuvamo u nama, idejnim natuknicama Božjega plana? I koliki od nas izvršiti će svoju misiju, dati od sebe da bi primili, smjestili se u pustinju da bi pronašli vodu, podijelili kap sa sucem razumne škole i osvijestili se u oazi na rubu ispisane svijesti, da bi pronašli sebe u domeni kojom lijepe se manifesti. Proglasi volje koja sa tijelom se stapa, oboje su suglasni, ne predaju se, nema mraka.
Post je objavljen 07.08.2007. u 19:19 sati.