Marketing
povratak otpisane
prošao 'godišnji'.napustila sam otok koji već nekoliko godina za redom posjećujem. i baš ove godine kad je bilo najbolje ja sam najkraće ostala.
upoznala sam hrpu novih ljudi-mahom stranaca. 2 britisha s oxforda. jedan je baš završio biokemiju i sad će počet raditi na doktoratu-a ima 23 godine, i drugog koji još nije gotov-ima 22.
i talijane koji ajme čuda znaju govoriti engleski i to prilično dobro-da izvuku iz kaljuže srama ostale stanovnike zemlje čizme.
i da se malo hvalim pričala sam s nekim britsima koji su me pitali jesam li iz britanije..
a ja provela tj dana u birminghamu za božić i već me hvale da imam naglasak dostojan njihovog-hehehehe
a sad kad sam se vratila nekako me uhvatila ova vrućina, želja za rađenjem ničega i vapaj za time da vrijeme stane- da malo razmislim, posložim neke stvari u glavi. da zaboravim kako sam tužna jer je sreća prošla. a znači li nužno da moram biti tužna zato što nisam sretna? ne, naravno. ali sam onda prazna i to je nekako tužno. opet komplikujem!!
e jesam pesimist! kad bih bar sad mogla reći: čvrsto odlučujem da ću se popraviti, odlučno si zapovijedam da ću uživati u svemu što život nosi-jer je kratak. jer se ne pružaju tako često druge prilike.jer nemam pravo zanovijetati nad nečim što u krajnjoj liniji i nije toliko loše, već ja odabirem na to gledati kao nešto ne-posebno i samim time 'to' karakteriziram kao odbojno. a nije takvo!!!
previše sam crna u svojoj glavi. čak ne kažem:čaša je poluprazna. ja kao da kažem-a jooj, pa vidi sav taj zrak. zbilja, zbilja luckasto. a nitko oko mene to ne kuži. toliko sam zatvorena da ne dam ljudima da vide taj negativni dio-jer bi ih odbio. i onda sama sa sobom ponešto raspravim, prebolim na svoj pesimistični način i nastavim dalje. dobro je to dok funkcionira, ali kada prestane..šta onda?
i na kraju krajeva, nije čovjek na ovome svijetu da bi bio sam samcat. nisam tu da sve muke mučim sama sa sobom, a drugima nudim sve lijepo, bajno, sjajno.nije realno, ni normalno, ni zdravo. ne želim sad da se dobije dojam da sam neki prevarant, pa sam u društvu dobrica koja se samo sprda a doma lije krokodilske suze. molim lijepo, kompleksnija sam od toga..ali stvarno imam nekih problema s otvaranjem..ajmo biti pozitivni:sad to znam i moram na tome raditi. a čovjek uči dok je živ.. meni je drago da na sebi vidim neki napredak. pa ovi novi ljudi su isto napredak. istina, rum je imao malo utjecaja, ali ne bi uspjelo da ja nemam što ponuditi kao osoba. zato: IMA NADE=)
ali jedan događaj je prethodio svemu ovome.
bila je to epizoda: pazi stepenica!
naime jednu večer nakon divne šetnje gadom, palo je napamet meni i najdražoj srodnici (seki) da malo protrčimo uz more, nadišemo se svježega zraka (stvorimo zalihe za smogovite dane) i poradimo na gluteusima..
i tako mi trčkamo, muzika u mp3ju trešti-baš sam se uživila u pjesmu i krenula sam pojačavati tempo trčanja, kad ono-crna rupa!
doživjela sam jedan sraz sa gravitacijom i naravno, 1:0 za nju.
ne znam kako je netko mogao postaviti stepenicu na takvom, neočekivanom i jednostavno preblesavom mjestu-i to samo jednu!!
kakav je to građevinar? pa čak i električar koji nije mislio na ufurane trkače..?
a i sama gradska uprava koja sve to nije prekotrolirala.mislim, stvarnooo...
a možda je to bio dio gradskog plana-postaviti takvo što za mlade ljubavne parove koji su se sklonili od pogleda, i još pronašli oslonac u mraku. pa da i oni dobiju nešto za pamćenje, a možda i nešto što je vrijedno povratka na otok-sve u svrhu turizma..
a sad malo iskrenosti: ja sam bila nepažljiva i smotana i dobila što sam dobila:razbijeno koljeno i oderan dlan. ali bar mi je taj suvenir besplatan i možda ću se jednog dana ja sa svojim klincima (ako ih budem imala) smijati:eee vidite, tu je mama ljosnula davnog ljeta 2007. trčeći i slušajući sunrise (usred noći..)
Post je objavljen 06.08.2007. u 12:41 sati.