Ocean je drevan. Stvaran samom rukom vječnosti, ispod kaotične površine krije tihi ponor koji nestaje u tami. Tu, u snu nalik smrti, čekaju bića, izgubljena i zaboravljena. Tu, u dubini, gdje svjetlo nikada nije došlo. Valovi mreškaju površinu, na njoj odraz neba i oblaka; zrake Sunca isprepliću se u vodi dok hladni morski vjetar nosi osvježenje i miris borova. Ali ovo more nema strašnu silu oceana; ono je plavo i prozirno. Ovo more je čovjek savladao. Ali, moje misli me nose daleko, do ledenog oceana na drugom kraju svijeta, tamo gdje nema brodova ni obale, samo crni bezdan ispod. Ispunjava me onaj iskonski strah od nepoznatog, ali i želja da otiđem tamo, da zaboravim strah. Što li se krije tu, gdje nitko nije bio? Što krije tmurna voda oceana? Tamo gdje nitko nije bio...
I u jednom trenutku sam tamo, povezan s vodom i znam sve njene tajne. Ali, onda se vratim u svoje tijelo i tajne su opet zaboravljene. Kad god pogledam prema moru moja duša žudi za odlaskom. Šetam kamenom obalom, pogleda uperenog prema horizontu, tužan što nema više misterija za otkriti. Jedina nada mi je skroviti ocean. Zaplivam u dubinu. Svaki zamah me vodi dalje od čvrstog tla, prema tami. Nakratko vidim bljeskove svjetlosti i čudna bića u dubini. Je li ovo san? Građevine na morskom dnu, ribe i hobotnice. Ili je ovo java? Prestanem plivati, ali neka sila me vodi dublje. Krećem se prema čovjekolikim bićima. Ona me prate i promatraju. Sad kad ih vidim, hvata me strah. Groteskna su i blijeda. Ali, ja se više ne mogu micati. Osjećam pritisak u glavi, neopisivu bol. Pokušam vrisnuti, ali ne ispustim ni zvuka. Gledam ta bića, njihove velike oči i grozne pipke... zatim tama. Gdje sam? Ne vidim, ne čujem! Nešto se kreće oko mene. Blizu je. Oh, Bože, ne mogu disati! Što je ovo? Gdje sam? Jesam li ja... jesam li mrtav?
Post je objavljen 06.08.2007. u 15:02 sati.