Ju nou, u stvari ne volim ljude. Mislim, stvarno su gamad i stvarno me uvijek iznova iznenade svojom glupošću i onom hladnokrvnom predatorskom brutalnošću. Postajem neugodno svjestan toga i to me stvarno deprimira jer koliko god puta se sjebem i sjebu me, pokušavam se tješiti s onih par ljudi koji se uistinu trude postati boljima ili onima za koje mi se čini da stvarno razumiju taj moj osjećaj. Ali ustvari, svi smo mi životinje i reagiramo po onom drevnom instinktu pojedimo ga slabiji je. A nitko nikog ne razumije. You're all drunken bafoons. I onda se ustanem, stresem prašinu i požutjelu travu sa sebe, pa krenem u tri mile...pa onda stignem tamo pa onda opet padnem i opet se ustanem...
Otkud ljudima pravo...ne...otkud ljudima potreba da seru!? Da kenjaju govna, da se prave da te vole, tvoje društvo, humor, pimpek vatever!!!? Ili kad se nekom sviđaš a nema muda to pokazati, ili je jednostavno lakše prijeći preko toga prije no što se svari zakompliciraju. Imam prijatelja koji je u vezi već negdje godinu dana. Mislim on je zaista sjajan lik, ima svojih problema kao i svi ali se uistinu trudi biti bolji čovjek i raditi na sebi, čitati, učiti, raditi, napredovati u poslu i ono što je najvažnije za njihovu vezu stvarno se trudi biti dobar partner. Uvijek spreman za razgovor i kompromis, nježan (mada je mrcina), romantičan, iskren, voli joj izreći ono što osjeća prema njoj, pretočiti to u riječi i djela. A ona drevo bukovo. A voli ga, i uistinu joj je stalo do njega, ali jednostavno nezna to pokazati. Ne zna otvoreno pričati, komunicirati na nivou dvoje ljudi koji se vole i koji bi trebali jedno drugom biti najjači oslonac. I onda svađa, teške riječi, uvrede i bulšitovi apsolutno nepotrebni.
Neki dan sam pričao s jednom poznanicom o nečemu o čem razmišljam već dulje vrijeme. Žene postaju (ako već nisu) jači ali i (pritom mislim emocionalno) grublji spol. Muškarci evoluiraju na ženski način a žene na muški. Ženski ego jača i raste a muški postaje nešto neželjeno i...zastarjelo. A zašto je zastario? Zato jer nas u ovom obliku spriječava u postajanju boljim ljudima, zato jer ustvari zaustavlja naš razvoj kao jedinke i kao društva, i zato jer iz takvog ega proizlazi mnogo više zla no dobra.
Pa zar je tako teško izraziti svoje osjećaje? Zar vam je tako teško reći hej bilo mi je divno s tobom, nađimo se opet i uistinu to misliti. Zar je tako teško biti s nekim blizak i nakon što ti pomogne prebroditi neku oluju? Zar je sve što tražite neka korist, ja dam tebi pa očekujem da i ti daš meni? Je? Pa crknite onda!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Post je objavljen 06.08.2007. u 02:41 sati.