Trudna sam.
Tišina. Razmišljam jesam li birala dobar broj. Zatim se prekorim u mislima zbog gluposti pomišljenog ali ovo mi ne sjeda kako treba. Za trudnoću trebaš dvoje. Spomenula mi je nekog muškarca, dosta starijeg od nas, ali to je bilo prije šest mjeseci. Nije moguće!
Udajem se. - nastavi.
Ha? - blesavo mi ispadne - Kako misliš, trudna?
Desilo se. Svi znaju. Vjenčanje je u 12. mjesecu.
Sam tijek razgovora kasnije ostao mi je u vrlo mutnom sjećanju. Moja najbolja prijateljica, sumnjičava na sam spomen prave ljubavi odjednom slavi dvostruki dobitak. Što sam propustila?
Otputovala sam studirati samo nekoliko mjeseci prije te vijesti. Nisam se mnogo brinula zbog toga, ona i ja povezane smo kao dvije karike lanca. Nerazdvojive. Ravnopravne. Istinske prijateljice. Znamo se u dušu, nikad ništa ne tajimo, ne prešućujemo, ili da? Moja je krivica, mislila sam. Ja sam ta koja se odselila, trebala sam češće zvati, pisati, dolaziti. Sve ću joj to nadoknaditi. Biti ću najbolja kuma ikada; prvo ćemo sve dobro raspraviti, reći ću joj kako mi je žao što sam se prepustila novom gradu i zapostavila naše prijateljstvo, zatim ćemo se dobro izgrliti, isplakati suze sreće i uzbuđenja i krenuti u nova osvajanja. Ima se za isplanirati cijela sila događaja. Prvo lokacija i interijeri, lista uzvanika, moj govor mladencima, frizura, buket i naravno, vjenčanica. Ludo ćemo se zabaviti! Istina, cijela priča malo je bila iznenadna i šokantna ali dobro, sada ima važnijih stvari. Time sam kratila sate vožnje vlakom do kuće. I stigla. Stala kao ukopana.
Planovi za vjenčanje u punom su zamahu. Restoran je rezerviran, bend se upravo traži, torta je odabrana, salon vjenčanica obaviješten, buket će sama napraviti, a kuma pitana. Slaže se i zaista je počašćena. Samo, ona i ja, nismo ista osoba.
Dvanaest godina prijateljstva bljesnulo mi je pred očima kao munja prije oluje. Mrak. Čujem riječi. Glas je poznat ali ne vidim mu lik, vlasnik mi se odnosi kao neki daleki poznanik. Stojeći na dovratku ne znam da li da uđem. Smijem ali to ne osjećam, gledam oko sebe i srcem se prisjećam. Djetinjstva i mladosti koje provela sam u ovim kucima radosti. Topline i ljubavi što mi je pružila moja druga obitelj. Ona me smatrala svojim djetetom, ravnopravnim članom.
Ali tog dana dočekana poput stranca, presjeklo me u trenutku posred duše, kad vidjela sam kako se lako te ljubavi potapaju i guše. Nekoliko mjeseci izbivanja prekrilo je godine prisustva kao bijele plahte pokućstvo prije odlaska. Ispod naziru se oblici, tek negdašnji zbornici svakodnevne dobrodošlice što sada skrivaju se i šute, kao da ih nema, kao da se ljute.
Otada je prošlo 7 godina. Bez najboljeg prijatelja. Ona se posvetila obitelji, djetetu i mužu, ja knjigama i čemu god sam uspjela ukrasti za svoju dušu. No mučila ma ta prošlost, nedorečena interpretacija događaja. Možda sam pogriješila. Moja šutnja, tada, bila je neminovna. Događanja su me toliko osupnula da sam ostala nijema. Umom i srcem zaključana u tamnicu osviještenja. Sada je dosta. Razmišljanja. Vrijeme je za njihova razrješenja. Prije nekoliko tjedana konačno sam prošlost probudila sa kalendara. Godine pitanja i mog vlastitog straha od odgovora bića koje sam smatrala velikim dijelom svoga, obrazložene su u njenom pismu. Ukratko - ona je smatrala da bi me time zamarala. Dotična djevojka bila je tamo fizički, ja nisam, nekoga je trebala i, ona druga bila je ta. Sudbina je odlučila, napisala je na krajevima.
Ne, ne slažem se. Sudbina joj je dala da bira. Odabrala je nju. Surogat prijateljicu koju je vidjela na svadbi i tek pokoji puta kasnije. No sasvim dosta meni, da stvari vidim jasnije. I posežem, zbog toga, posredničkom pitanju koje muči me danima i noćima. Zar tako smjelo duše zamijenimo očima?
Prijatelji su stvorenja koja daruju nam svoje vrijeme bez cjenkanja. Strpljenje, druženje, razumijevanje. Osim dijeljenja stavova i zajedničkih interesa oni su tu da nas ohrabre kada smo nesigurni i usamljeni, trpe kada dosadimo Bogu i samima sebi, dižu nas kad padnemo, stoje pokraj nas kad se borimo. Ja bih to sve učinila za nju, ali sad je kasno, izgubila sam tu prijateljicu. Zato sam otada dosta skeptična prema ljudima, ona bezbrižna i ničime opterećena slobodna volja danas stoji postrance i promatra, razmišlja i bira. Kome će dati svoje ja, da je dira.
Post je objavljen 05.08.2007. u 12:55 sati.