Kažu za političare da se sjate svuda tamo gdje se pojave više od dva čovjeka i da se vole pokazivati uvijek i svugdje. Uobičajeno je da se uslikavaju, rukuju, obilaze i posjećuju sajmove, festivale, obljetnice, parade, izložbe i slično. Razumljivo, jer to je sastavni dio ovoga posla, u kojemu je u redu da se bude tamo gdje su ljudi. Građani i birači. No, priznajem, po tome i nisam baš tipičan političar i pomalo zazirem od masovki bilo koje vrste, što ne znači da nisam društven i da ne volim ljude. Priznajem da sam uvijek izbjegavao sletove, vojne parade, postrojavanja i rzaznorazne mitinge. Naprotiv, volim se družiti s ljudima i razgovarati, a na tim masovnim okupljanjima to nije moguće. Samo rukovanje i pozdravljanje sa svima me umara i ne čini mi se baš produktivnim druženjem, ali tako je to. Eto, to je glavni razlog da danas nisam otišao ni u Knin ni u Sinj.
Današnji blagdan obilježavam mirnije i na za mene osobno prikladniji našin. Otišao sam jutros sa mojim stranačkim prijateljima iz Novalje u trajektno pristanište Žigljen, gdje smo na spomenik hrvatskim braniteljima položili cvijeće. Spomenik u obliku broda dobro simbolizira i važnost mjesta na kojemu je postavljen, jer se Hrvatska upravo na ovome mjestu spajala sama sa sobom i otok Pag je bio veliki brod, kao nekada onaj Nazorov čamac na Kupi, kojim se išlo preko vode do slobode. Taj kameni brod simbolizira i hod, kretanje, napredovanje i slobodu. Zato sam se danas sa tom malom skupinom mojih stranačkih kolega osjećao dobro, a cvijeće koje smo položili bilo je i za sve one moje suborce, koji su hrvatskom brodu dali najveći zamah i najjači vjetar u jedra. Prisjetio sam se i ovoga puta, iako slike ljudi s kojima sam krenuo kao dragovoljac u rano ljeto 1991. trajno i svakodnevno žive u meni, svih mojih poginulih suboraca. Njih 32 iz moje 120. Brigade nisu dočekali završetak Oluje. Najteža i najmučnija sjećanja su mi odlasci obiteljima kojima sam prvi priopćavao najtužniju vijest. Očaj, tuga, bol tih ljudi i patnja koju sam gledao tako izbliza, nikada ne mogu biti zaboravljeni. A gledao sam i tek rođenu djecu, i odrasle kćeri i očajne očeve i ucviljene supruge i bolom izluđene matere. Zato su ove obljetnice dio mojega intimnoga svijeta i osobnoga doživljaja. Poginuli moji suborci nisu brojevi o stradanju i patnji. Ne volim patetiku, a gadi mi se bilo kakav pokušaj jeftinog politiziranja tih žrtava, i još gore, strančarenja nad njihovim sudbinama. Oni su doista zaslužili konsenzualni pijetet i nacionalno poštovanje iznad i izvan svake uskoće.
Post je objavljen 05.08.2007. u 14:42 sati.