Marketing
Kul blogach
Ne tako davno, internet nije bio popularan. Imali smo samo 56k modme i neugledne web stranice. Ali, kao i sve u IT industriji, internet je polako postajao sve više i više user-friendly. Brzine su porasle i ljudi su ga počeli koristiti. Ali, još uvijek je stavljanje sadržaja na internet bilo rezervirano za iskusnije. Tada se iz neba pojavio blog - vrlo jednostavan, lak i besplatan način za uploadanje i održavanje svoje "web stranice". Blog znači weB LOG ili web dnevnik. Sama ideja zvuči odlično: za nekoliko trenutaka možete svoje misli staviti na svjetsku mrežu. Ali, nije uopće tako. Baš zbog toga što su internet usluge postale tako user-friendly, svaki idiot može otvarati blogove i zasipati ih smećem. Možda se pitate zašto to meni smeta. Stvar je u tome što je među svim tim blogovima teško naći one koji zbilja nešto i vrijede. Ali 98% blogova na ovoj domeni ide po šabloni: tisuću bigoo sličica u boxevima, nesadržajni postovi i nabijanje broja komentara. Znate kako to ide: jedno slovo - jedan komentar, lanci sreće i ASCII slike. Postovi uglavnom sadrže slatke umanjenice, l33t hax0r način pisanja i hrpu smajlića, dakako uz postanje youtube videa omiljenih zvjezdica. Čak i na mojoj brzoj vezi (10 Mbit/s) pravi je pakao otvarati te blogove. Jedan stereotipan post izgleda ovako:
Pozz, ljudi 
evo odluchio sam napisati josh jedan postich na blogach...
dans sam otishao u shkolicu 
i bilo je fakat dosadno 
ali bar sam mogao vidjeti svoju simpatiju... 
tak je zgodna... 
onda sam doshao doma i starci su me fakat izivcirali, ono... 
ali zbog toga ja imam svoj blogach da vama sve ispricham 
pozz i ostavite puno komentaricha...
Primijetite korištenje ch, sh umjesto ć, č, š i korištenje emoticona na neprikladnim mjestima. Dakako, ovaj post ne vrijedi niti kao jedan cijeli komentar, a kad smo već kod komentara, oni izgledaju ovako:
Hej, super blog, posjeti moj i ostavi koji komentar.
Blogovi se dijele na više vrsta. Možda najčešća su "tužna-emo-dječica-koja-vole-mračne-stvari-i-briju-da-su-sotonjare". Onda imamo "nabrijane-curice-koje-vole-rozu-bolu-i-slušaju-Tokio-Hotel" i "fancy-cure-koje-tvrde-da-su-bogate". A gdje su pametni ljudi koji imaju nešto za reći?! To i jest smisao bloga - da bez straha kažete što vam je na umu. Imaju li ljudi koji otvaraju takve blogove uopće išta na umu? Mogu li oni svoje vrijeme trošiti na kreativan način? I moram li ja kopati po internetu da nađem nešto dobro?
Dođe mi da se zapitam što postižu ti klinci kada dobiju 500 komentara. Možda smatraju da im je blog ultra-popularan ili da su nešto korisno napravili. Stvarno mi nije jasno.
Surfajući netom, naiđem tek na pokoju oazu pameti, a sve ostalo je duga Sahara idiotizma. Možda i ne bih trebao biti tako oštar, opet većina takvih blogera nema više od 16 godina. A svi znamo kakvi su tinejdžeri. Ah, tko mi je kriv što sam preskočio adolescenciju. I sad je tu moj najveći problem. Uživam u igrama i stripovima, izmišljenim svjetovima i jezicima i volim kolektorske McFarlane igračke, pa mi kažu da odrastem, a s druge strane 90% ljudi me ne shvaća kad im nešto govorim. Zapeo sam negdje između odrasle i dječje dimenzije, ne u pubetetu, nego negdje drugo... gdje su sve stvari moguće... u Zoni Sumraka! Ja stvarno nisam normalan...
Post je objavljen 05.08.2007. u 12:56 sati.