Danas je dan kada sam ostao bez još jednog dijela svog već davno načetog srca. Nevjerojatno je koliko su rastanci tužni, pogotovo s voljenom osobom. Koliki se god mi muškarci pravili frajeri, ako prema nekom nešto iskreno osjećamo, nema te snage koja će nas zaštititi od prožimajuće boli i nevjerice koja se javlja kada ta osoba ode. Meni se to vjerojatno događa malo češće nego ostalima, barem mislim da je tako. Pretežak je to teret, a kad se ujedini sa ostalim problemima o kojima moram razmišljati, dođe do granice. Granice koju više ne mogu i jednostavno ne želim podnositi. Zato sam tu...želim sve što osjećam podijeliti s vama, možda u traženju razumijevanja, možda suosjećanja, a možda i nečeg sasvim suprotnog...ne znam. Znam da će me ova tuga dugo držati jer sam jednostavno takav po prirodi i zbog toga dodatno patim. Zašto život mora biti tako kompliciran, tako nemilosrdan? Jedinu snagu sada mi daje glazba, da nemam glazbu, ne znam čemu bi se drugom okrenuo i prepustio. Ne valja misliti na najgore, ali u ovom trenutku sve mi se čini daleko bolje od onog što proživljavam. Danas ću zato za vas uploadati skoro sve pjesme koje me drže na životu i koje mi daju snagu i nadu da krenem dalje i dignem glavu. Do sljedećeg puta...el greco
Post je objavljen 04.08.2007. u 12:22 sati.