Marketing
you don't form at all
Započela sam pisanje tugaljivog posta u kojem sam se jadala o nepisanju, nejedenju i nespavanju. O tome kako u zadnjih nekoliko dana nenormalno puno čitam i, možda najvažnije, o misterioznom nestanku ledene cedevite iz vrča. Njurgala sam zbog nekoliko kišovitih/kišnih/kišastih (eto ti na, k :P) dana. Postala bolno svjesna činjenice da ću za točno mjesec dana smjestiti svoju guzu na neudobnu školsku stolicu i na francuskom, vjerojatno, pisati sastav na temu: 'kako sam provela ljetne praznike'. Trebalo bi ih zakonom zabraniti.
U isti taj post uspjela sam ubaciti čak i nešto edukativnog sadržaja: u dva ujutro ispred računala ne konzumirajte griotte koje je vaša mama dobila za rođendan i Nescafé u krigli jer:
1. sljedeći dan snaći će vas majčin gnjev (ili je to zato što sam je zaboravila nazvati? gozna sam kćer.) zbog pojedenih slatkiša.
Rješenje: Nema ga. Mama je poput mene. Ne može se ljutiti dulje od pet minuta. Ne paše joj uz karakter. Ta ljutnja, mislim.
2. Tipkovnica, stol i miš bit će neprepoznatljivi i ljepljivi. Mucavi nakon što to stanje pokušavate popraviti wc-papirom.
Rješenje: pronto legno pulito sa sapunom. Super čisti. Kasnije ćete saznati da je to za podove. Drvene. Morat ćete pretrpjeti sestrin komenar: 'znaš, možda bi mogla uključiti jebeni TV. Barem jednom u pola godine.'
Ali ona pretjeruje. Prigovore ćete lako zaustaviti prodikom u kojoj ćete spomenuti svakodnevno (prelistavanje) temeljito čitanje dnevnog tiska. A možda i nemate sestru. Ili gledate TV. Onda super.
3. krigle se teško peru. U kući u kojoj se nalaze tri TV-a, dva računala i osam mješalica za kavu, ali niti jedna perilica za suđe – to može biti nezgodna stvar.
Rješenje: Sljedeći put upotreba obične šalice je preporučljiva. Premda u nju ne stane pola litre kave. Pola litre kave nije zdravo.
Onda mi se u glavi pojavila slika uobičajenog zimskog dana.
Tri sata star mrak kada u osam sati izlazimo iz škole. Spuštanje niz bijelosive stepenice, plavo labello, brzo hodanje, čvršće omatanje šala oko vrata dok vjetar petlja kosu. Nekoliko minuta kasnije netko će izvaditi dlanove iz džepova jakne, položiti ih na vrata kafića i otvoriti ih.
Mekane fotelje i tiha glazba pomiješana s dimom. Razmišljanje o zadaći dok se netko ne sjeti kako sutra pišemo test. Kratka tišina, i onda se pojavi konobar koji i ovako zna što ćemo naručiti. U jednom trenutku, možda dok se netko smije, pomislite: 'da je barem ljeto'.
I onda sam sve izbrisala.
Jer, ukoliko jednog takvog zimskog dana, u kojem ljeto izgleda godinama daleko, odlučim proći kroz arhivu na blogu, ne želim vidjeti nervozu, tugu i žaljenje niti u jednom ljetnom postu.
Želim se sjetiti restorana u kojem sam namjeravala jesti tajlandsku hranu, kako bih naručila meksičku i došla do zaključka da je indijska najbolja.
Želim se sjetiti trenutka u kojem je dečko na Kontu odjeven u majicu na kojoj je pisalo 'Cradle of Filth’ s mobitela pustio pjesmu Seana Paula.
Želim se sjetiti kako mi je torba izgledala nakon što je na nju palo 34,87% aurora umaka iz vegeburgera.
Želim ubuduće znati razlikovati ljuti feferon od krastavca, kako u mislima više ne bih morala proklinjati dosadašnje profesore iz biologije dok mi suze idu na oči.
Želim ljeto. Onakvo kakvo bi trebalo biti. I kakvo je.
Idem na Pag. Vraćam se neznamkad. Možda 14.8. Možda.
Nepouzdana, kao i uvijek.
Već sutra namjeravamo zapartijat. I neka.
Znam da je liquido. I da je bila u điru pred skoro deset godina. Ali paše. Jednostavno da.
i još samo jedna:
pa eto. naći će se jedna osoba koja se pretvara da redovito ne čita moj blog. koja će shvatiti sve tri. nema puno veze s tekstom. i onda ta osoba može poslati poruku. pa možda možemo na kavu. kad se vratim. a ostalima pozdrav. uživajte. ja hoću. :D
Post je objavljen 03.08.2007. u 21:40 sati.