Moj otac želio je sina a dobio je dvije kćeri. Doduše nikada to nije izjavio, niti bi priznao, ali ja sam uvjerena da mu je prvotna želja bila muška replika njegovog DNK. To sam zaključila u djetinjstvu, po načinu našeg odgoja. On je uvijek mjerio koliko brzo možemo trčati, koliko jako udarati, trenirao nas kao male vojnike govoreći kako se nikada ne smijemo dati zafrkavati i dopuštati drugima da nas na nešto navode ili iskorištavaju. To je bila povoljna reperkusija mog odgoja. Jer, voljela sam lutke, sve svoje haljine i lakirane cipelice, općenito sam bila sramežljiva i plaha a kamo god bi me stavili tamo bi me i pronašli satima kasnije. No, na sam spomen nepravde, moja urođena priroda i očeva ratna polovica stisnula bi šake i bez mnogo dvojbe udarala protivnika.
Sada kad se prisjetim osnovne škole i prvih razreda doslovno mi je žao svih onih jadnika koje sam izmlatila kad bi mi pokušavali dizati suknju. Dobro, žao mi je do pola, ostalo su sami krivi. To je ono doba kad su dječaci nešto niži i svakako mlitaviji od djevojčica. Nakon par godina svi su oni izrasli i prerasli nas ali nipošto nisu htjeli izravnati stare račune, oni su htjeli nove i na kredit. Mogu sa samozadovoljnim smješkom tvrditi da ih nisu dobili. Dakle, dok sam se ja tih godina koncentrirala na svoj lik u zrcalu i kako provesti što više vremena s njime, moj otac bi mi govorio: "Pusti ti ljepotu dušo, važna je pamet. Onda možeš sve." Da, da, znam ja to, zamislila bih se na dvije sekunde i nastavila uživati u svom odrazu. Pa zašto ne? Školu sam uvijek prolazila s odličnim i to srednjim intenzitetom truda. Ja da provodim dane uz knjigu? Pa ima važnijih stvari u životu. Igrati se, zabavljati, maštati, čemu se zamarati sa prosječnim naporima kad u njima nema nikakvog gušta?
To znači da mi je majka čitala lektiru i pisala sastavke a ja sam za ispite učila između televizije i radia. Otac više nije bio toliko zainteresiran za nas. Većinu je vremena provodio izvan kuće, što znači ili na poslu ili s prijateljima. Odrasla sam uz majku i bila joj mnogo više privržena. Ona je nježna snažna žena koja se miri sa sudbinom i po njoj se povija, sve što ja ne znam, ali svejedno moja najbolja prijateljica, najdraža ljubičica. Godine su prolazile, ja se navikla na samo svoja razmišljanja. Očeve primjedbe dočekivane su neprijateljskim komentarima, kao gnjavaža i nepravedna uzurpacija. Provođenje njegove volje bez pitanja ukućana. Tada je došlo vrijeme za fakultet. Na mene je pao teret pionirstva te dužnosti na koju su moji roditelji gledali kao recimo Kennedyevi na Johna kad se krenuo kandidirati za predsjednika. Ponos im se čitao sa lica kad su me otpravili na put. Manje je važna činjenica što je bio pogrešna grana, na koju sam ja bila prisilno ovješena. No to je bila moja cijena, mislila sam, jer jednom plaćena, zove se sloboda. Konačno. Napokon, što ima poći po zlu? Pa ja sam pametna!
Hm.
Dokaz pameti pronalaziš tek kad zaglibiš u gluposti, i shvatiš gdje si. Tada još ima nade. Naime prvotno sam osjetila pomanjkanje blagonaklonih profesora spremnih na suradnju, zatim prijatelja koji ti uz smješak nude pomoć, zatim prijatelja uopće a od smješaka ni onaj kiseli. Dakle sama. Pametna ja. Odjednom uplašena i izgubljena, i vrlo nesigurna. Zamrzila sam to cijelo svoje ja, zbog njega. Više nisam bila uspješna, polovičnim trudom nagrađena, slobodom ovjenčana. Moje medalje su izgubile sjaj, moja nadanja polet oduševljenja, snovi ispunjenja. Sjetila sam se opet svog oca. Okrivila ga po nebrojeni puta.
Ali u takvim situacijama, kao da se potom dogodi najmanje očekivana namjera. Počeli su stizati pozivi, od njega. Nas dvoje u životu smo razgovarali telefonom možda pedeset puta. Razgovori su trajali oko desetak sekundi, tek toliko da me pita gdje je mama ili što radim. Odjednom, počeo mi je govoriti da me voli i da sam njegova djevojčica. Isprva sam mislila da je popio ili ga je podsvjesno uhvatila roditeljska nervoza izbivanja jednog djeteta, ali to se nenadano raspoloženje nije utišalo i nestalo već, nastavilo. Tada sam shvatila. Koliko sam lakomo razmišljala o njegovim rečenicama, tvrdnjama i nadanjima. Šutke podrugljivo mjerila njegova prognoziranja mog uspjeha. Zatim sam stala. I razmislila. Po prvi puta shvatila.
On je jedno od desetoro djece obitelji koja je živjela u malom seocu usred ničega. Doslovno. Djelomično ozidana kuća na kat u prizemlju ima dvije prostorije, na katu tri, sa 7 kreveta. Bili su vrlo siromašni i većinom gladni. U školu je išao bos ili u tuđim cipelama, sa braćom je krao susjedove kokoši da bi imao što za jesti a svakoga se dana ustajao u 5 sati ujutro kako bi s ocem vodio stoku na ispašu. Bio je huligan, nepristojan i divlji dječak, iako radišan ali suviše svojeglav. Tu sam priču čula mnogo puta ali nikada je nisam shvatila. U mojoj se glavi odvijala neka nestvarna verzija te životne priče dok o njoj nisam realno promislila. Uvidjela sam da je on mnogo više od onoga što sam mislila. Nekada me bilo sram drugoj djeci govoriti o mom porijeklu. To što moj otac nije bio fini gradski dečko sa stanom i autom. Ali to je sada. Obiteljski čovjek koji je svoju kuću maltene sagradio rukama, svoju garažu za zarađeni auto i svoj voćnjak za plodove koje je tim radom i zaslužio. Za sve se izborio sam. Nije imao majku i oca koji su mu davali đeparac, nije dobivao rođendanske poklone, kod liječnika ga nitko nije držao za ruku a na roditeljske sastanke nitko nije dolazio. Nisu mu tepali niti ga pitali kako je, nisu mu pjevali uspavanke niti pričali priče za laku noć, a on se nije žalio niti vikao upomoć. Tada sam osjetila, da sam kći pravog borca. Preživjelog. Postojanog. Nepokolebljivog. Nisam čula ono što mi je govorio između redova. I on je nekada bio sam i uplašen. Imao je daleko manje nego ja a ipak je uspio. Dostigao cilj svojih snova unatoč svim razlozima da to ne uspije, pomanjkanju podrške i materije jer je tome suprotstavio zid duha. Onog što ga je izgradila neslomljiva vjera postojanja iskovana vlastitim naumima.
Ne moraš to voljeti, sve što radiš, čime se baviš. Mnogo puta nešto činiš jer to moraš, no ono će te mnogočemu naučiti, iz tebe izlučiti, iskovati. Od sumnje znanje i iskustvo, od iskustva novi cilj, od cilja novi san, da imaš što sanjati. Da znaš doseći to što ćeš voljeti. Svaki dan.
Sve žrtve, niski udarci, sve tuge i žalosti moje su nevolje. One su rodile volje. To je ono što me želio naučiti. A to nije mogao lako i bezbolno, prvo je trebao pregaziti moj san, da bi ja shvatila da to znači biti sam. U tom trenutku sam odlučila, biti kćer i sin onoga što je u meni vidio cilj. I da ga ja mogu postići. Duh sam već posjedovala. Nakon toga trebala mi je još i pamet. Pronašla sam par izdanaka. I posadila. Kako bi izrasla jedna pamet-na.
Post je objavljen 03.08.2007. u 22:15 sati.