Vec sam 2 i po tjedna doma. Nevjerojatno kako se brzo zivot pretvori u kolotecinu. Ustajanje u 7, na poslu od 8.30 do 5, odlazak u spizu, kuhanje, itd, itd. Sve ono sto puna tri mjeseca nisam trebala raditi. Nedostaje mi sloboda i zivot bez obaveza, ali istovremeno mi se cini kao da nikad nigdje ni nisam bila. Tako se lako naviknuti na svakodnevicu. Steta. Ma mozda zapravo ni nije steta, inace bi zivot bio nepodnosljiv. Prije ovog putovanja sam se pitala kako ce biti putovati tri mjeseca, da li ce mi to biti predugo, da li cu se zazeljeti kuce, da li ce mi dosaditi. Sad znam odgovore na sva ta pitanja. Putovati tri mjeseca je bilo lako, zanimljivo, opustajuce, poucno i obogacujuce. Nije mi dosadilo. Kuca i svakodnevni zivot mi nisu ni najmanje nedostajali. Bez ikakvih problema sam mogla putovati jos mjesecima. Rado bi jednom otputovala na godinu dana, ali tko ce dati financijskih sredstava za to?
Kad vec govorim o financijama... Ljudi me cesto pitaju odakle mi lova za sva ova putovanja, a neki cak misle da smo Bart i ja bogati. E kad bi to bar bila istina, onda bi odmah sutra ponovo otputovala i to na godinu dana :) U Nizozemskoj je jednostavno lakse ustediti koju kunu nego sto je to slucaj u Hrvatskoj. Osim toga mislim da je sve stvar prioriteta. Ja volim putovati i uzivati u lijepim stvarima u zivotu (npr. izaci vanka na veceru, pozvati prijatelje doma na veceru i pice ili otici na koncert ili festival) i na to i trosim najvise novaca. S druge strane mi nije vazno imati bijesno auto, najnoviji tip mobitela svakih par mjeseci ili odjecu s markom. Ali dosta o tome. Moje veliko putovanje je nazalost zavrsilo. Imam jako puno slika, skoro tisucu i po. Bit ce tu posla pregledati sve te slike i izabrati najbolje za dati ih na razvijanje. Stavit cu jos slika i na blog, ima dosta mjesta o kojima do sada nisam nista stigla napisati, a definitivno su vrijedna spomena. Moram priznati da otkad sam stigla doma, nisam pogledala niti jednu jedinu sliku, ali doci ce vrijeme i za to.
U meduvremenu sam proslavila i svoj 30-ti rodendan. Na Baliju. Dobro je bilo biti daleko na ovaj dan. Mislim da bi mi puno teze palo da sam bila doma. Kao sto je to tesko palo momku moje sestre koji je samo jedan dan nakon mene napunio 30. Eto, sad smo tridesetogodisnjaci i vrijeme je za uozbiljiti se. Za srediti par stvari, za studirati, pronaci ozbiljan posao, a za koju godinu mozda se odluciti i na dijete. Na poslu trenutno imamo tri trudnice (ne znam kojoj je trbuh veci), a jedna prijateljica koja ima 31 mi se prije neki dan zalila da joj je momak (koji je tri godine mladji) rekao da slijedecih par godina definitivno ne zeli dijete. I sad je ona u panici da ce biti prestara kad on konacno odluci sto zeli, a ona vec sad osjeca kako joj bioloski sat otkucava. Eh stvarno starim kad uopce moram voditi ovakve razgovore.
Jedan prijatelj vjecni samac je iznenada nasao curu i to preko krscanskog dating site-a. Nevjerojatno. Za koji tjedan cemo je upoznati i svi pucaju od znatizelje. Rado bi joj postavila par pitanja tipa: ''sto mislis o seksu prije braka, homoseksualnim brakovima ili eutanaziji'', ali smo mu obecali da cemo je bar prvi put pustiti na miru. Meni je stvarno nepojmljivo da netko sebe smatra tolikim krscaninom (u ovom slucaju protestantom) da se cak upisuje na takav specijalizirani dating site. U svakom slucaju se nadam da nije neka ekstremistica jer su svi njegovi prijatelji ateisti, osim sto smo ja i jos jedna prijateljica iz Slovacke kao nekakve kvazi katolkinje (odgojene tako, ali vise ne idemo u crkvu).
Inace se cini da nisam puno toga propustila dok me nije bilo. Zapravo je nezamislivo da sam ja u tri mjeseca toliko toga dozivjela i vidjela, dok su drugi svaki dan isli na posao i nista posebno nisu radili. Ipak, propustila sam neke stvari. Npr. koncerte Pearl Jama i Smashing Pumpkinsa. Steta, ali ne mozes istovremeno imati i ovce i novce. Ma u biti ni nije toliko lose biti doma, ima i ovde dobrih stvari.
Post je objavljen 02.08.2007. u 15:11 sati.