Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/debelaituzna

Marketing

Bolje?

Ne znam ni sama.

Mozda.

Jucer, dok sam sjedila u prastaroj jedanaestici i koturala se preko razrovanog Kvatrica, u prozoru tramvaja primjetila sam jedan mali osmijeh. Pripadao je meni, ali ovaj put nije bio lazan. Bio je iskren. Bio je rezultat moje srece i unutarnjeg zadovoljstva.
Da, vracala sam se od Njega. Nakon dva tjedna razdvojenosti opet sam mu bila u zagrljaju. I ne mogu izabrati rijeci kojim bi opisala ono sto osjecam prema njemu, ono sto sam osjetila jucer dok smo lezali isprepletenih golih tijela dok nam je blagi povjetarac sto je dolazio iz vana hladio uzavrela lica. Nacin na koji me ljubio, njezni dodiri i milovanja po licu, onaj pogled kad sam mu rekla koliko mi je falio. Njegovo tijelo u mom zagrljaju, moje ruke u njegovoj kosi...sve to ucinilo me makar na trenutak najsretnijom zenom na svijetu. Unatoc cinjenici da sam dobila dvije kile. I da sam se jako dvoumila oko izlaska iz kuce. Da ne pricam o pogledima punim bijesa, srama i razocaranja kad bih se ogledala u jednom od izloga.


Te dvije kile. Ponekad se pitam koliko cu jos ovako. Iako su svi odusevljeni, iako komplimente dobivam sa svih strana, osjecam se kao obicni nesposobni slabic kojeg je samokontrola odavno napustila.

Pa gdje vidis te dvije kile?

Ne vidim, osjecam ih. Osjecam kako trbuh vise nije savrseno ravan, i odjednom mi se naziru bokovi, sto izaziva valove odusevljenja kod muskog roda. Kod mene, naprotiv, samo sram.

Ipak, duboko u sebi znam da nisam u pravu. Svjesna sam cinjenice da mi je percepcija jako, jako iskrivljena i da se ovakvim razmisljanjem i ponasanjem dovodim do psihickog rasula.
Iako ocajnicki zelim van, ne mogu naci izlaz. Pokusala sam jesti normalno, zadnja dva tjedna. Uspjela bih pojesti normalan obrok, uspjesno bih zatomila potrebu za povacanjem, ali...Nisam uspjela izbrisati ili barem potisnuti onaj osjecaj mrznje i srama kad mi je zeludac pun.

Kako dalje?

Trenutno se ne vazem, jer brojka na vagi u meni izaziva potrebu da ju tresnem o zid.
Vjezbam.
Ali...sto mi sve to vrijedi kad opet ne jedem? Natjeram se na par jabuka dnevno, eventualno na jos koju krusku.
Svjesna da ne radim dobro, da iscrpljujem svoje ionako izmuceno tijelo, a opet ne znam kako prestati.
Imam volju, ali nemam snagu.

Trudim se iz dana u dan uzivati u sitnicama.U toplim danima i prohladnim nocima. U Njegovim dodirima i poljubcima. U praznom Zagrebu koji je tako nekako...miran. U dugim, kasnim telefonskim razgovorima s mojom Anom koja je jos uvijek na moru.
Odjednom sam puna planova i zelje za promijenom. Na bolje.
Zelim trcati rano ujutro, zelim krenuti na pilates. Zelim nauciti francuski i puno, puno putovati. I na kraj svijeta, ako treba.

Ali najvise od svega...zelim ozdraviti.

Ljubim Vaskiss

wave

Post je objavljen 02.08.2007. u 10:02 sati.