Marketing
Vrijeme
"Najveća teškoća s vrednovanjem trajanja tugovanja kao "ispravnog" i "pogrešnog" vidi se iz sljedeća dva pitanja: Tko je taj tko treba, zna, smije odrediti pravilno trajanje tugovanja? Tugujuća osoba, ljudi iz njezina okoline, stručnjaci? Razlog tome što se "pravo" trajanje tugovanja ne zna jest činjenica da na tijek tog procesa utječu različiti činitelji kojih je mnogo i u tolikim su interakcijama da je za konkretnu osobu posve nemoguće reći da određena faza tugovanja treba, mora ili smije trajati neko određeno vrijeme. Tugovanje uvijek traje upravo onoliko koliko konkretnoj osobi treba te uvijek traje dulje nego što bismo željeli (naime zbog boli koju osjećamo htjeli bismo da prođe odmah).
Između vremena i trajanja postoji razlika.
VRIJEME je pojam koji najbolje pripada u područje znanosti i tehnologije, a osobina mu je da je BESKONAČNO u oba smjera i da se može beskonačno dijeliti u sve manje i manje mjerljive dijelove. Fizičari istodobno koriste milijune svjetlosnih godina i nanosekunde...
TRAJANJE se odnosi na osobnu čovjekovu prošlost, sadašnjost i budućnost. Trajanje je doživljaj, a ne ono što se mjeri - to su kratki susreti koje vječno čuvamo, dugi trenuci pred školskom pločom i sanjarenja tijekom kojih nam se čini da je vrijeme stalo.
SVE ŠTO SE POJAVLJUJE, BILO DA JE TO KAPLJICA ROSE ILI PLANINSKI LANAC, KONAČNO ĆE SE PROMIJENITI I NESTATI.
NIŠTA NIJE TRAJNO."
ČETVRTAK, 02.08.2007.
Draga Stelice, ti i ostali anđeli dočekajte još jednu mladu dušu kojoj nisu dali živjeti.
Neka nježno padne u vaše ruke.
Ružica Pavić 19 g.
I tako svaki dan, po nekoliko života.
Do kada ćemo to trpjeti.
Moja je Stela ubijena prije 9 mjeseci. Nitko još do sada nije ni prstom maknuo.
Užasavam se i same pomisli da još to moram proći. Da ću doći na sud, a netko će braniti ubojicu moga djeteta.
Nama se nikad nitko od te obitelji nije ni ispričao niti javno niti preko odvjetnika. Što misle da vrijeme zaista nešto mijenja? Da je bol manja s vremenskim odmakom? Ja sam tek sad sve više depresivna, ljuta i jadna. Jer vrijeme prolazi, a ništa se ne događa.
Ovo je jedan od komentara iz novina vezan za članak o jučer poginuloj Ružici Pavić:
Živimo u državi u kojoj su sve etičke norme narušene, u državi u kojoj nijedna društvena stanica ne funkcionira na posve zakonit način, a ako funkcionira onda je to izuzetak, a ne pravilo.Tako je od vrha društvene piramide do njenje baze. I u ovom slučaju je tako. Lako stjecanje novca i to na bilo koji način dovodi do arogancije, bahatosti, nepoštivanja zakona (tome doprinose naše sudstvo naročito, u ovom slučaju se vidi i zašto?) i napose čovjeka. I to rezultira ovakvim događajima u kojoj stradaju nevini. U komentarima pišete o "savjesti", da su njegovi roditelji savjesni, odgojili bi savjesno dijete. Nema savjesti, iluzije su vjerovati da će njihovu savjest ovo opteretiti, oni će samo mobilizirati svoje čelije mozga i svoje novce da njihovo dijete kroz to prođe bez sankcija i tako unedogled. I uvom društvu je jedino primjereno ono što to inaće nije, uzeti pravdu u svoje ruke i sam , u svojoj boli, rješiti to. I zaboraviti na svu humanost, društvene ograde, socijalne misli, razumjevanje, strahove koji nas sputavaju. Obitelji nastradale djece iskrena sućut. Novinarima koji pokušavaju svojim člancima ukazati na moral našeg društva, divljenje.
Post je objavljen 20.08.2007. u 23:05 sati.