Marketing
Nitko nije kriv
Napomena: ovaj post je isključivo moje mišljenje i molim vas da ga promatrate na taj način. Ako tražite kozmičku istinu, možda bolje da odete na neki drugi blog. 
Vjerujem da kada bi netko tko je prosvjetljen pisao o temi krivnje da bi napisao :"Nitko nije kriv." Isus je rekao "Oprosti im Bože, ne znaju što čine". Ja vjerujem da ljudi rade "pogrešne" stvari iz kozmičkih ispravnih razloga, i da zapravo percepcija "pogrešnog" nije ništa drugo nego rezultat naše ograničene 3D percepcije.
Temeljim ovaj post na sljedećih pretpostavkama:
1. Ja sam višeslojno biće - od čega je temeljni sloj Duša, koja je dio jednog većeg sloja Svega Onoga Što Je i Nije.
2. Odluke se donose na razini Duše i tamo postoji slobodna volja, dok razina Čovjek služi kao sredstvo kroz koju se izvršavaju odluke Duše. Razina Čovjek ima privid slobodne volje.
3. Sve odluke koje donosi Duša u skladu su sa razinom Svega Onoga Što Je i Nije i najvjerojatnije služe da bi Duša došlo do dodatnih iskustava. Zašto joj je to bitno, postoje određene teorije koje nisu bitne za ovaj post.
4. NIŠTA se ne događa u mom životu na što moja Duša nije pristala. Isto vrijedi i za Duše drugih.
Znači, nemoguće je da ja povrijedim nekoga ako na nekoj razini te osobe nije postojala dozvola da dođe do povrijeđivanja. Dapače, mislim da je BILO kakav odnos uvijek dogovor Duša onih koji sudjeluju u tom odnosu.
Da ne bi bilo zabune, kad kažem BILO kakav mislim doslovno to. Taj odnos može biti odnos žrtve i ugnjetavača, dvoje ljubavnika, majke i djeteta itd.
5. Odluke moje Duše je ono što je za moje postojanje daleko najbolja stvar koja se može dogoditi.
Ako su ove pretpostavke točne tada znači da nitko nije kriv, već sve što se događa je u stvari dogovor između Duša, a razina Čovjek ionako ostvaruje ono što je Duša odlučila.
Ako je mene netko ozlijedio, pokrao ili mi nanio neku štetu, vjerujem da je za tako nešto trebao imati dopuštenje moje Duše i zato je u tom trenutku najbolja moguća stvar koja mi se može dogoditi u tom trenutku u mom kozmičkom postojanju.
Pa kako može biti nešto dobro za mene kao što je to da me je netko ozlijedio ili me pokrao?! Pa zar je ovaj Berix lud? Odgovor na ovo drugo pitanje mi je "Zar nismo svi?" 
A odgovor na prvo pitanje je da možda uistinu iz jedne kratkoročne i vrlo ograničene perspektive nije nešto dobro (npr. fizička bol), no iz malo šire perspektive to je nešto jako pozitivno (npr. zbog te boli budemo potaknuti na neke akcije koje nam donesu u naš život puno više nego li što je bilo prije nego što nas je netko ozlijedio).
Da li su ove pretpostavke točne ili ne, nitko ne može dokazati sa 100% sigurnošću. Zato to i je pitanje vjere. Međutim, neovisno o točnosti možemo si postaviti pitanje:
Kakav efekt bi imalo na nekoga da na taj način pristupa životu? Ali ne onako teoretski, već da svaki komadić nečijeg sistema vjeruje u to?
- Strah više ne bi mogao postojati. Kako bi ni mogao kada se u svakom trenutku događa najbolje moguća stvar?
- Grižnja savjest nestaje jer ionako radimo nešto što je u skladu sa svima. Nemoguće je napraviti drukčije.
- Ljutnja također nestaje jer više ne postoji nešto što bi nas moglo naljutiti.
Nestaju i ostale negativne emocije, kao što su mržnja, zavist, ljubomora, zamjeranje, žaljenje, samosažaljenje, nesigurnost i sl.
Iskreno baš me briga da li su te pretpostavke točne ili ne s obzirom da kada ih moj sistem 100% prihvati ja sam ostvario svoju životnu misiju: Prihvatiti Sadašnji trenutak i biti iskreno sretan. Ne može biti drukčije, ako sistem to prihvaća 100%.
Meni se i dalje događaju unutar sistema emocije straha, ljutnje, tuge i sl. To je i pokazatelj da moj sistem još uvijek nije 100% prihvatio te pretpostavke i da imam dijelove sistema koji vjeruju drukčije. Međutim, to me nimalo ne opterećuje jer znam da je program gornjih pretpostavki instaliran u nekim dijelovima sistema i da se pomalo širi i na ostatak. To nije nešto što će biti preko noći (osim ako bude), ali kroz neki malo duži vremenski period mislim da moj sistem ne može i ne želi odoliti takvom programu.
Netko može riješavati negativnu emociju jednu po jednu unutar svojeg sistema i kad tad će doći do temelja koji se onda mijenja na bolje. Ja idem drukčijim smjerom: izmijeniti temelj, a tada se nužno mora mijenjati i ostatak. Ako je naš sistem pun virusa pisan za operativni sustav Windows, a mi pređemo na Linux virusi više ne mogu raditi. Isto tako je i sa negativnim emocijama, promijenimo li temelj sa gornjim pretpostavkama, nemoguće je da i dalje negativne emocije preuzmu naš sistem. Upravo to je razlog zašto me ne interesira toliko riješiti se neke konkretne negativne emocije/problema (osim ako mi dođe da riješim) već promatram kako se sa nekim svojim tempom spontano mijenja temelj mojeg sistema.
Znam da je nekima ovakav pristup nerazumljiv jer nemaju to iskustvo, tj. njihovo iskustvo nije u skladu sa ovim što pišem. Da mi se to ne događa možda ni ja baš to ne bi razumio - a ovako meni osobno je to jedini prirodni pristup. Svejedno, vjerujem da tko treba skužit će skužit, za ostale to nije pravi put u ovom Sadašnjem trenutku.
Post je objavljen 31.07.2007. u 09:12 sati.