E pa ovako.
Krenusmo mi avanturistkinje (tako nas je moja mati nazvala) u nedjelju ujutro. Nakon što smo u Zagrebu kupile povratnu za vlak saznasmo da postoji direktna autobusna linija Zg-Pazin. Dobro, što je tu je. Ovako smo putovale od naših gradića do zg, ondak Zg-Rijeka, u Rijeci presjeli na bus do Lupoglava jerbo nema pruge trenutno do Pazina i onda od Lupoglava do Pazina vlakom i napokon taksijem do Motovuna.
Sva ta presjedanja ne bi bila problem da djeve nisu nosile šator koji je po mojim procjenama nastao za potrebe sultana u osmanlijskoj vojsci. No dobro, imamo viskih prijatelja dobre duše koji su pomagali kod tegljenja.
Moj mali šatorčić se zakači za ruksak i to je to. Drugi mali šatorčić je moj mili bracek potrgao na vrtićkoj fešti kad se cca 10 djece mile kao i on zatvorilo unutra i valjalo niz padinu, no o tom drugom prilikom.
Već u nedjelju je bilo gužve, no ipak ne dovoljno da nas spriječi da se smjestimo u hladoviti dio šumarka. Nakon slaganja šatorčića i turskog čadora koji se na kraju brzo slaže i nije preogroman, samo je potpuno nezgrapan za nošenje, popesmo se na Motovun u izvidnicu i na nekoliko kava. Uf, što mi je to pasalo.
Prvi dan MOtovuna je prošao u gužvi i traženju kina jer kad si prvi puta tamo na festivalu nije ti baš sve jasno. Prvi dan sam gledala četiri filma, nakon čega je bio koncertić jedne predivne Tamare koji me jako usrećio i učvrstio me u vjeri da će narodnjaci i tehno kad-tad izumrijeti.
Kako je u središnjoj Istri pa tako i Motovunu vinogradarstvo među glavnim izvorima zarade ne mogu reći da smo žeđali. Svi mještani imaju podrume u kojima skrivaju svoje tekuće rubine i dijamante i po 20 vrsta rakije, a unatoč mojim strepnjama litra se kreće između 12 i 15 kuna. Jedini problem je taj što smo mi kod kampa vršile opskrbu tekućinom a ta bi se do vrha ugrijala. Također, nekad se od 12 popodne do 6, 7 ujutro uopće ne bi vraćale do naših kućica, no i toplo vino je vino, samo što se prije napiješ.
Filmovi su bili većinom prekrasni, moja najveća zamjerka je što su se večernje projekcije poklapale tako da moraš birati među filmovima što nije lako.Meni se posebno sviđa što na sve projekcije ulaziš kako i s čim hoćeš pa navečer možeš započeti zagrijavanje u kinu. Atmosfera je odlična, posebno to što se dvije glavne face, direktor i umjetnički direktor festivala, našetavaju okolo u običnim bijelim majicama i trifrtaljnim hlačama cijelo vrijeme. Na otvorenju smo se tucali. Jajima, naravno. Kako je Vojvodina zemlja partner festivala na trgu je na večernjim projekcijama svaku večer bio prikazivan po jedan filmić kratki iz Vojvodine a po danu u kinu Bauer po jedan stari film. Od tih sam gledala samo Popa Ćiru i popa Spiru jer mi je 12 bilo prerano ostale dane zbog burnih noći tako da sam stizala tek na one projekcije u 2.
Također me usrećila Zrinka Cvitešić kad je prošetala kraj mene jednog lijepog dana sa svojih jedva 10 cm više od mene a ja sam 155-6, kako kad. istina bog, ima i 10 kg manje, ali to je sad nebitno. Također Jamie Bell, "zvijezda festivala"(kako ga u Gloriji nazvaše) , koji je predstavljao novi filmić, Hallam Foe (dobar je, potrudite se i to pogledati), a svima nam poznat kao Billy Elliot nije više od 20 cm veći od mene tako da sam sad sretna.
od koncertića bili su tu još Vojvođanski tamburaši, zatim neki etno-jazz sastav iz Vojvodine, pojma nemam kako se zovu ali su bili odlični, zapravo mi se čini da su to bili Romi, u četvrtak je bio Let3 a u petak Zbogom Brus Lee. Zadovoljna sam glazbenim programom a i DJom koji je pušato lijepe pjesmice kao Maljčiki, Lepi Mario, WMCA, like a Virgin, puno filmske muzike i svega lijepog. zamjerka je što smo mi htjeli muziku i poslije pol 5.
E sad, hrana, bolna točka. Mislim da nikad više neću jesti sendviče. Dobro, to kažem poslije svakog ljeta, ali ovo me uništilo. Spas sam pronašla u švercanju na domjenke na kojima sam pojela po punu zdjelu pečenih tikvica, paprike i ostale TOPLE hrane koje nije bilo puno a i odma se sve razgrabi.
Na kraju, Matanić je za TV rekao: "Ovo nije festival, ovo je čisti hedonizam."
Slažem se, ali zbog svih onih koji su prije noćnog hedonizma išli na projekcije (za razliku od 70% ljudi u kampu koji se uopće nisu penjali) tvrdima da nije uopće negativan taj sav hedonizam i potrudit ću se sudjelovati i nagodinu.
Post je objavljen 30.07.2007. u 12:07 sati.