Pozdravi naciji i naklon svima vama koji i dalje imate živaca tu i tamo baciti pogled na ovu abominaciju koju se i dalje usuđujem nazivati blogom. Nije me bilo duže vrijeme, istina sranja se dešavaju češće nego inspiracija u zadnje vrijeme ali jebiga, radije ću se suzdržavati od pisanja nego vas bombardiraiti nedorađenim postovima koji mirišu na spam…
Nego da počnemo lagano…
Bio je to utorak prijepodne, kada je moja malenkost krenula na put u vukojebinu, točnije na vikendicu dragoga mi prijatelja i bivšeg blogera poznatog široj publici kao Virrus. Nedugo nakon što smo došli kad smo manje-više raspremili osnove koje će nam trebati, meso u hladnjak, alkohol u hladnjak, alkohol na stol, alkohol pod vikendicu, alkohol u nas u krajnjem slučaju. Palo je lagano kupanje u opadajućoj Dravi pa onda roštilj popraćen sa ovećim količinama alkohola, pa još malo kupanja , pa alkohol i tako u nedogled dok nismo ostali bez alkohola. Ali sada da ne dužim i da se okrenem glavnoj stvari u tome svemu, između prežderavanja i opijanja, udovoljavanju svim niskim potrebama ljudskog tijela (osim onim najboljim, jebiga žene nam nisu prisutne bile) pomalo se pecalo, blinkerisalo točnije (blinkerisanje-zabacivanje i povlačenje umjetnog mamca kroz vodu da bi se natjeralo grabežljive ribe da u svojoj beskrajnoj mudrosti zamijene komad prokroma sa malom uklijom). U početku smo to radili samo Uhid John (vi stalni, stari se vjerojatno sjećate Uhida kao onog kojeg prče divlje svinje), da bi uskoro postalo popularno među svima. U tom nastojanju da zavara priglupe ribe naravno uspjela je samo moja malenkost Gospodar majmuna i grabežljive ribe, vladar limana i stajačica. Tužan je Uhid bio praznih ruku je ostao. U pokušaju da priguši tugu opet se zaputio na dugi i mukotrpni put kroz prašume istočne Slavonije.Opasno i mračno mjesto su naše šume, ispunjeno pohotljivim veprovima i kojekakvim užasima poput bijesnih ježeva i bezrazložno agresivnih srndaća. Dugo ga nije bilo…već smo se počeli zabrinjavati kada se šumom prolomio neobičan vrisak, vrisak očaja i boli pomiješan sa užasom i boelsnim užitkom, utjerao jezu u kosti prisutnih, šuma je zatihnula, djeca su počela plakati, a psi su očajno zavijali. Svi su naslučivali najgore. Vratio se napokon umoran i bezvoljan ali sa neobičnim sjajem u očima, sjajem koji govori da je sreo starog prijatelja u prostranim šumama koje pregazio u časnoj misiji da ostatku plemena donese kruh i cigarete. Nikada nije progovorio o svojem neobičnom isustvu, ali i dan danas se priča u naselju Ušče da je stari vepar, neuhvatljivi i moćni prevodnik krda, biće starih legendi i priča nađen mrtav na leđima jednog dana sa sve četiri u zraku i isušenim genitalijama… a pored njega nije pisalo ništa.
Da bi junaku naše pričice još više zagorčao život iz inata sam uhvatio još jednu štuku samo da bi ga još dugo mogao,k ako bi to rekli naši stari jebat u zdrav mozak. Kad je pogledao u kantu i ugledao krokodilski veliku ribu (bez zajebancije, veličina dotične štuke je dosezala epske proporcije, to je riba oko kakve se pletu legende, ogromna mrcina koja stane u kantu od jupola i još ima mjesta za manipulaciju) oči su mu se napunile suzama bijesa. Uzdigao je desnicu ruku, ojačalu od noći i dana provedenih na wc školjci u pokušajim dosezanja onog jednog trenutka imaginarnog užitka sa ljepoticama iz posljednjeg broja Erotike iz ´87, „ Gospodare Majmuna jebem ti mater još jednu si uhvatio aaargh“, uzviknuo je glasom prepunim očajnog bijesa. Zatim me je prokleo drevnim prokletstvom neplodnosti u kojem se obilno spominje rodbina i fiziološke funkcije. I Zakleo se na osvetu. Dani su prolazili alkohol nas je uzimao sve više i više pošto pitke vode nije bilo na bacanje samo za kuhanje kahve, crne turske, koja je doduše znala biti i pomalo tanka ali nema veze.
Jednog dana došao je i stari Joseph, iskusni, stari pecaroš, naravno Uhid je spremno prihvatio njeogvu ponudu da ga vodi sa sobom i prenese mu svoje znanje i tajne koje se stoljećima prenose sa koljena na koljeno. John je krišom uzeo duge hlače Virrusove u nadi da će mu one podariti snagu i moć razumijevanja hirova prirode, opasao se nožem dugim i oštrim koji će ga štititi od duhova šume i rijeke, napaljenih veprova i nadrkanih jazavaca, preko ramena prebacio je tešku vijetnamku (ne vijetnamku kao što je na sebe nabacuje Woody Allen već konfekcijski predmet) da ga štiti od nemilosrdnih elemenata i da ima gdje držati tariguz i cigarete, na nogama mu gumene čizme u ruci lampa i štap za pecanje. Moderna inkarnacija svjetlonoše sa viškom tjelesnih dlaka,pun nade krenuo je u nova osvajanja i potragu za osvetom.
Sati su prolazili, noć je bila mračna i mukla, jedini zvukovi su bili podrigivanje i pseudo filozofske rapsrave ,koje su počesto završavale a i počinjale uljudnom poručivanjem da se konzumiraju fekalije. Tekućine sa stola su polako nestajale, oči su se mutile, a jezici postajali sce tromiji i nevoljkiji prenijeti misli. Miris alkohola u zraku je bio težak i postojan netko se prepustio instinktima i pustio flatus,smijeh je ispunio zrak kovitlajući plinove raspadanja i miješajući ih sa sve prisutnim alkoholnim parama. Kad odjednom tajac, muk se spustio na nas, zrak je postao težak i opor, svi smo se pogledali u čudu i strahu, u daljini je pas vršio nuždu od straha koji ga je obuzeo, zrakom se prolomio još jedan krik ali ovaj put drugačiji od onog gore spomenutog bio je to krik sive čaplje, ali ne obično glasanje tako tipično za takva područja, bio je to krik očajavanja, samrtni hropac jednog božijeg stvorenja koje je ispuštalo posljednji dah života. Ledeni trnci prošli su nam tijelima, krv se ledila u strahu, i svi smo znali da je Uhid večeras obeščastio to plemenito božje stvorenje i oduzeo mu život. Desilo se ono čega smo se svi pribojavali junak naše priče spojio je svoje dvije najveće strasti zoofiliju i nekrofiliju. Još jednom živio je duh stare Sodome i Gomore, perverzije dostojne Lukulovih orgija nadohvat ruke u tamnim šumama brijesta i vrbe. Čaplja je utihnula, ništa više neće biti jednako, taj trenutak pamtiti ćemo cijeli život, kao temu stravičnih priča i noćnih mora, još godina majke će plašiti svoju djecu sa Johnom obeščastivačem i mrčiteljem mrtvih…ali Uhid ipak ništa nije upecao.
Likovi su izmišljeni radnja je fiktivna iako ima solidne temelje u stvarnosti i svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajim je namjerna i planirana. Istina je ipak da John Uhid nije upecao ništa što mu ne namjeravam dati da zaboravi sljedečih nekoliko godina…
Do sljedećeg (nadam se skorog) puta pozdravlja vas Gospodar Majmuna!
I za kraj evo malo ozbiljnija strana Gospodara Majmuna... zasad još ništa na njoj, ništa posebno ali radi se na tome - Brlog Gospodara Majmuna
Post je objavljen 29.07.2007. u 15:08 sati.