Stabla su za mene uvijek bila najprodorniji propovjednici.
Obožavam ih kad žive u narodima obiteljima, u šumama i lugovima. Još ih više obožavam kad stoje pojedinačno.
Stoje poput samotnjaka. Ne poput pustinjaka, koji su se iskrali zbog neke svoje slabosti, nego kao veliki, usamljeni ljudi, kao Beethoven i Nietzsche. U njihovim krošnjama šumi svijet, njihovo korijenje počiva u beskonačnom; no ne gube se u njemu, nego svom snagom svojeg života streme samo jednome: da ispune svoj vlastiti zakon koji živi u njima, da izgrade svoj lik, da prikažu sami sebe.
Ništa nije svetije, ništa nije uzornije od lijepog, velikog stabla.
Kad se stablo posiječe i pokaže suncu svoju golu smrtnu ranu, na površini njegova panja i nadgrobnog spomenika može se iščitati cijela njegova povijest: u godovima i kvrgama vjerno su ucrtane sve bitke, sva patnja, sve bolesti, sva sreća i rast, teške i blagodatne godine, prevladani napadi, izdržane oluje. I svako seljačko dijete zna da najtvrđe i najplemenitije drvo ima najuže godove i da visoko u brdima, u opasnosti koja nikad ne jenjava, rastu najsnažnija, najuzornija, neuništiva stabla.
Kad smo tužni i teško podnosimo život, stablo nam govori: Budi miran! Budi miran! Pogledaj mene! Život nije lagan. Život nije težak. Tako misle djeca.
Pusti da Bog govori u tebi i sve će ostalo šutjeti. Strahuješ jer te tvoj put odvodi od majke i domovine. No svaki korak i svaki dan ponovno te vodi k majci. Domovina nije tu ili ondje. Domovina je u tebi, ili nigdje.
Tako stablo šumi uvečer, kad se bojimo dječjih misli u sebi. Misli stabala sežu daleko, polagane su i mirne, kao što je i njihov život duži od našega. Mudrija su od nas, osim ako ih slušamo. No kad naučimo slušati stabla, usrećit će se upravo kratkoća, brzina i djetinjasta hitnja naših misli. Tko nauči slušati stabla, više ne želi biti stablo. Ne želi ništa drugo nego biti ono što jest. To je domovina. To je sreća.
Poslije ovoga, tko još ne bi volio Hessea?
Post je objavljen 29.07.2007. u 10:16 sati.