Raskoliti se, dušom i tijelom promijeniti se, za svoje snove, za tihe patnje i nadanja i njihova dolična ostvarenja. Je li bolno? Da. Koliko? Koliko god možeš izdržati kad shvatiš da si se u cijeloj usnuloj priči ostvario samo ti.
A pritom je sporno pitanje, bolji ili lošiji?
Što ako više ne znaš, naivnoj želji tugu izmjeriti, lakomom srcu sreću nadomjestiti, pružiti voljnu ruku ruci što ne traži, iskreno dati sebe, bez licemjerja na straži.
Sva dobra što si trebao postići završili su negdje postrani, zametena, izgubljena, odgođena, vraćena u iste ladice, uostalom kao i ti, raspremaju kovčege jer se nema kamo ići. Putovanje je završilo a nigdje nisi bio. Osim u svojoj glavi. Ludoj, sanjivoj, promišljenoj ali dovoljno nedovršenoj za takav smion put, i razmišljaš, kasno je, sve je bilo uzalud.
Ne vjerujem u uzalud. Vjerujem u svoju ludu, sanjivu, promišljenu i nedovršenu glavu i u jedno srce. Smjelo, borbeno, iskusno.
Ono će znati kamo putovati.
Ono će mi reći kome vjerovati.
Post je objavljen 29.07.2007. u 02:41 sati.