Goran je dio moje priče sa Morskim Čovjekom...
Upoznali smo se davne 97` i postali jako dobri prijatelji s obzirom da mi je bio podrška,rame za plakanje i naravno,glavni krivac za sve...
Proveli smo nezaboravno ljeto na Visu i tada je on odlučio kako bi ipak bilo pametno otići u Ameriku,trbuhom za kruhom,i otpirio u roku od dva tjedna...
Morski Čovjek i on bili su nerazdvojini prijatelji,ali srce Morskog Čovjeka već tada je bilo hladno tako da je prijateljstvo puklo...
Bez obzira na sve,ostali smo u kontaktu i bio mi je veći prijatelj od mnogih koji su bili blizu.
Jucer smo se nakon 8 godina našli u Dubrovniku...došao je sa svojom suprugom,slatkom Kate,pravom američankom,jednostavnom djevojkom velikog srca...
Naš susret bio je kao u filmu...moram priznati da sam puno puta zamišljala kako bi to izgledalo,i svaki put isti scenarij : ja ga dočekujem na aerodromu,ili on mene i čim ga vidim,bacam mu se u zagrljaj,čvrsto ga stisnem i pokušavam nadoknaditi sve godine što se nismo vidjeli u tom jednom zagrljaju...
E tako je i bilo!
Zapravo bilo je kao smo se rastali tek jučer...sada ima kratku kosu,pustio bradu,malo ojačao,ali to je i dalje moj Goran!
-"Ne znam zapravo šta bih te pitao..." kaže on meni...
A šta ćeš pitati,sve je isto ko prije,na Balkanu ništa nova!
A on?
Završio fax,dobio posao,kupio auto i stan u Chicagu,oženio se...
eto ti na!
Odlučila sam otići sa njim i Kate na Vis...i pokušati oživjeti naše zadnje ljeto...
...i uz njegovu pomoć možda otopiti ledeno srce Morskog Čovjeka.
Post je objavljen 25.07.2007. u 12:08 sati.