Ima neko vrijeme da sam na jednome blogu naletjela na raspravu (u kojoj sama nisam sudjelovala; kada se događala nisam ni znala za nju) u kojoj je po tko zna koji put tema bila seksualne prirode. Ono što mi je zapelo za oko, isto tako po tko zna koji put, jest dio komentara u kojem se ljude koji o seksu ne pričaju na razini pričanja o vremenu, gužvama na cesti ili poskupljenju kruha nazivalo lažnim moralistima. Prije nego se osvrnem na taj meni «omiljen» i nadasve učestalo upotrebljavan pojam, i to i kad treba i kad ne treba, moram najprije o svom doživljaju intimnosti.
Prvo, da demistificiram onim upornima – vjernici, posebno oni koji idu u crkvu (jer oni su vrlo često iz nepoznatog mi razloga predmet takvih rasprava), nisu ubogi jadničci koji ne znaju što je spolnost, koji ne znaju ništa o kontracepciji, koji svaki spolni odnos smatraju radnjom namjenjenoj isključivo pravljenju djece i sl. Nadalje, oni isto tako nisu retardirani da ne bi znali gdje što ide, da ne bi znali što vole, a što ne i da ne bi bili otvoreni da to i kažu onome kome smatraju da treba reći.
Druga stvar je pričati o tome s ljudima s kojima se ta intimnost ne dijeli. Ne vidim ništa loše u tome da se o seksualnosti priča do one razine kada je ona edukacija (npr. u školi ili od strane roditelja). Štoviše, mislim da je to nužno. S druge pak strane, kako god prihvaćam potrebu nekih da o svome seksualnome životu pričaju, tako isto očekujem o tih istih, a i preostalih, da prihvate izbor i onih koji o tome ne žele pričati ne trpajućih ih pri tom u neke čudne kategorije.
Ako se osvrnem na razloge radi koji sama ne volim o tim najintimnijim područjima života pričati s članovima obitelji ili prijateljima (tj. najbliskijim ljudima u svom životu), onda je to prije svega potreba da nešto tako intimno dijelim isključivo s osobom s kojom i inače dijelim intimnosti raznih vrsta. Osobno ne vidim kakve bi emotivne, psihičke, duhovne koristi za onoga koga se to ne tiče bilo od toga mu da svatko krene prepričavati kako se primjerice voli ljubiti. Isto tako ne vidim kakvih bih sama imala zadovoljstava da o tome pričam drugima.
Kako sam već rekla, svatko tko je imalo tolerantan mora prihvatiti da postoje i drugačiji izbori od njegovoga. Svjesna sam da to prihvaćanje nije uvijek lako i da dolazak do njega itekako može biti isprepleten predrasudama, kategorizacijama i svim onim što nas zapravo udaljava jedne od drugih, a da uopće ne bi trebalo. Bar ne u tolikoj mjeri da se stvaraju svojevrsne netrpeljivosti između pojedinih neistomišljenika.
Da se vratim na početak. Oni koji drugačiji izbor nazivaju lažno moralnim za mene su ljudi koji očigledno nisu baš najbolje promislili o tome što govore. Jer, lažno moralan znači biti nedosljedan, a gdje je nedosljednost u tome da netko izabere određen način života i drži ga se i u djelu i u riječi? I zar netko tko puno parom priča o svom seksualno-intimnom životu ne može biti lažno moralan?
Lažna se moralnost uporno imputira i ljudima iz Crkve (svećenstvu, teolozima, časnim sestrama) svakog puta kada izreknu bilo što vezano za seksualnost. Kao, svi oni propovijedaju jedno, a rade drugo. S druge pak strane, uporno im se spočitava da ne mogu govoriti o onome o čemu ne znaju. Pa bilo bi mi drago da se oni s takvim optužbama ipak opredjele za jednu varijantu, jer međusobno su kontradiktorne. No kad već spominjem tu tematiku, zašto netko od svećenstva ne bi mogao govoriti o seksualnosti? Pa zar mi ostali pričamo o svemu što smo iskusili na vlastitoj koži ili vrlo vrlo često dotičemo i ono što nismo? Banalan primjer - popriličan broj ljudi priča o Goranu Višnjiću i njegovoj vanbračnoj avanturi. Netko je baš proživio sve to što mu se događalo? Il ljudi pričaju na temelju vlastitih stavova o određenoj situaciji i problematici kao i na temelju onoga «rekla-kazala»? Ili npr. ne raspravljamo li o narkomaniji, a da nismo ipak većinom dio tog miljea? Ili – ne kritiziramo li uporno saborske zastupnike i njihov (ne)rad, a da pri tom nikad nogom nismo kročili u Hrvatski sabor? Smatram da SVATKO ima pravo imati vlastito mišljenje o čemu hoće, a da njegova činjenična relevantnost ovisi ne samo o vlastitom iskustvu, nego i iskustvima koja upija od drugih kao i o činjenicama koje je spreman naučiti, spoznati i zapamtiti.
Preporuka za kraj - dajte vi neki koji se uporno nazivate liberalnima, otvorenima i spremnima na prihvaćanje različitosti prestanite biti lažno liberalni i otvoreni. Jer fakat to i jeste kad dajete dijagnoze s početka priče.
Post je objavljen 26.07.2007. u 22:22 sati.