Zašto spontana aktivnost rješava problem slobode?
Negativna sloboda pravi od pojedinca izdvojeno biće, čiji je odnos prema svijetu dalek i nepovjerljiv, a čije osobno ja slabo i neprestano ugroženo. Spontana aktivnost je jedan način na koji čovjek može savladati strah od usamljenosti ne žrtvujući pri tom integritet svoga osobnog ja; jer se spontanom ostvarivanju svojega osobnog ja čovjek ponovo sjedinjuje sa svijetom – sa ljudima, prirodom i sa samim sobom.
Ljubav je glavna sastavnica te spontanosti; ne ljubav kao iščezavanje osobnog ja u drugoj osobi, niti ljubav kao posjedovanje druge osobe, već ljubav kao spontano potvrđivanje drugih, kao sjedinjavanje pojedinca sa drugima na temelju očuvanja pojedinačnog ja.
Druga sastavnica je rad; ne rad kao prinudna aktivnost radi izbjegavanja usamljenosti, niti rad kao odnos prema prirodi, koji je djelomično gospodarenje njome a djelomično obožavanje proizvoda ljudskih ruku i robovanje njima, već rad kao stvaranje, pri kojem se čovjek sjedinjuje s prirodom u stvaralačkom činu.
Što vrijedi za ljubav i rad, vrijedi i za svaku spontanu radnju, bila ona ostvarivanje čulnog zadovoljstva ili sudjelovanje u političkom životu zajednice. Ona potvrđuje individualnost osobnog ja a u isto vrijeme ga sjedinjuje s čovjekom i prirodom.
Pri svakoj spontanoj aktivnosti pojedinac prihvaća svijet. Njegovo pojedinačno ja ostaje netaknuto i ono postaje jače i čvršće. Osobno ja je onoliko snažno koliko je aktivno.
To u suštini znači da je važna aktivnost kao takva, da je važan proces, a ne rezultat. U našoj kulturu naglasak je upravo na obrnutom. Mi proizvodimo ne radi konkretnog zadovoljenja već u apstraktnu svrhu prodaje robe; osjećamo da kupovanjem možemo doći do svega materijalnog i nematerijalnog i tako prisvajamo stvari bez ikakvog osobnog stvaralačkog napora. Tako naglasak prelazi sa zadovoljenja stvaralačke aktivnosti na vrijednost gotovih proizvoda. Time čovjek propušta jedino zadovoljenje koje mu može pružiti stvarnu sreću – doživljaj aktivnosti u datom trenutku – pa juri za utvarom koja ga razočarava čim povjeruje da ju je uhvatio – za varljivom srećom koja se naziva uspjehom.
Ako pojedinac svojom spontanom aktivnošću ostvari svoje osobno ja, te tako dođe u vezu sa svijetom, on više nije izdvojeni atom, on i svijet postaju dio jedne strukturalizirane cjeline; on ima svoje zakonito mjesto, a time nestaje njegova sumnja u sebe i u značenje života. Ta sumnja je potekla iz njegove podvojenosti i iz ometanja života; sumnje nestaje kad on bude u stanju da živi spontano, a ne prinudno ni automatski. On je svjestan sebe kao pojedinca koji je aktivan i koji stvara, te shvaća da život ima samo jedno značenje: sam čin življenja.
Post je objavljen 26.07.2007. u 20:49 sati.