Pregled posta

Open your mind – završnica

Nakon dosta vremena evo i obećanog nastavka. Kako bih ovaj put izbjegla daljnji uvod krećem odmah na stvar. U nastavku ću opisati nekoliko općeprihvaćenih znanstvenih teorija/nalaza i pokušati naglasiti kako ih površno razumijemo – većinom ih znamo, da, ali razumijemo li? Taj odgovor prepuštam vama dragi čitatelji.

1. Svemir – koncept konačnosti i beskonačnosti
Dakle svi već znamo da znanstvenici kad ih se pita koliki je svemir kažu – beskonačan. Druga opće poznata istina je da se isti – širi. Hm, to dvoje je već samo po sebi paradoksalno – ako je nešto beskonačno kako se može širiti (ili bolje pitanje: kamo?)? Ok, taj dio je još relativno lako rješiv: termin „bekonačno“ se koristi kada je nešto toliko veliko da mi svojim ograničenim umovima (i mjerama) ne možemo pojmiti niti izmjeriti. Ako je tako, onda je svemir ipak konačan, ali mu mi ne možemo izmjeriti dimenzije niti reći gdje mu je kraj. E sad stvarno dolazi do problema: ako je konačan, što je iza njega i ako nešto iza njega postoji – gdje to završava? I ono iza, i ono iza...? Ako iza nema ništa – pokušajte zamisliti to – ništa.
Kako god okrenemo naši ograničeni umovi nisu u stanju pojmiti ovakav koncept jer u svijetu kojeg mi poznajemo sve ima svoj početak i kraj, a nakon kraja nekog predmeta, počinje novi i tako sve do trenutka dok ne počne sve iznova – to je zapravo i 2D i 3D perspektiva. Mi i dalje na svemir gledamo kao na 3D prostor, dakle jedino logično je da bude kugla. Naravno, pitanje koje se onda postavlja je – što je izvan te „kugle“.
Informacije o beskonačnosti, konačnosti i širenju koje sam ovdje napisala su opće poznate, opće prihvatljive i velik broj ljudi ih zna. No tko ih zapravo razumije? Pokušajte mi vi odgovoriti na to pitanje: koliko od ovoga možete zamisliti, vizualizirati i doista razumijeti. Veselim se odgovorima.

2. Placebo
Kako bih razbila monotoniju prelazim na nešto prizemniju temu.
Znanost je prihvatila i priznala fenomen placeba koji se bazira na autosugestiji. Za slabije upućene: placebo je efekt izlječenja i poboljšanja fizičke bolesti kada pacijent uzima lažnu terapiju (obično je riječ o tableticama koje se sastoje od šećera i vode, koje nemaju apsolutno nikakav kemijski efekt na organizam). Gotovo svako testiranje novih lijekova na tržištu uzima u obzir ovaj efekt jer bi u protivnom mogao ozbiljno poremetiti rezultate. Tako se npr. jednoj skupini dobrovoljaca daje placebo (terapija bez djelovanja), a drugoj pravi lijek i onda se na temelju razlika u poboljšanju simptoma (jer poboljšanje postoji u obje grupe, samo je sa pravim lijekom obično nešto bolje) zaključuje o učinkovitosti novog lijeka. Svi su to prihvatili zdravo za gotovo, ali nitko nije stao i malo dublje razmislio o cijelom fenomenu.
Naime, ako se pacijenti doista mogu izlječiti ili im se može popraviti stanje samo na temelju njihovog uvjerenja da se liječe – to bi trebalo biti važno, ne bi li? Točno u ovom segmentu znanost gotovo svakodnevno priznaje čudesnu moć vjere i autosugestije o kojoj neznanstvenici govore već stoljećima. Međutim, čim se izvadi iz ovog konteksta znanstvenici zašute. Zašto? Zato što ovaj fenomen zapravo ne znaju objasniti, jer ako je samo mislima i vjerom moguće utjecati na fizička oštećenja u organizmu pada u vodu cijeli koncept čovjeka kao stroja, što je u ozbiljnoj kontradikciji sa dosad priznatim rigidnim znanstvenim stajalištem. No, ne zaboravite – znanost, iako šuti – to zapravo službeno priznaje.

3. Autosugestija, hipnoza, stanja sužene svijesti
Ova tema se direktno nadovezuje na prethodnu. Službena znanost već preko jednog stoljeća priznaje i poznaje izuzetnu snagu autosugetije (ovdje je važno naglasiti da je svaka sugestija u svojoj suštini zapravo autosugestija) osobito u stanjima sužene svijesti kao što je hipnotički trans. Opće je poznato da pomoću hipnoze možete prestati pušiti jer vam se cigareta koja vam je dotad pasala počinje gaditi, smršaviti jer ne prestajete osjećati glad, sjetiti se nekih prošlih događaja koje ste odavno zaboravili i čak prestati osjećati bol tijekom nekih vrlo bolnih zahvata poput popravljanja ili vađenja zuba i poroda.
Međutim, postoje i stvari koje su manje poznate javnosti, ali znanosti (koja naravno opet o tome pretežno šuti) su itekako poznate. Tako npr. hipnotiziranom čovjeku možete prisloniti običan novčić na ruku te mu sugerirati da je užaren, a on će se ponašati kao da je to i istina. To nije čudno. Čudno je što će mu nakon nekoliko minuta na tom mjestu iskočiti opeklina kao da ste to doista i napravili (za opekline se u službenoj medicini smatra da nastaju isključivo stvarnim fizičkim oštećenjem kože). Isto vrijedi i suprotno – prislonite mu nešto užareno i kažite da je novčić – reakcije niti u ponašanju, niti na koži neće biti. Dakle još jedno službeno priznanje da misli i vjerovanja mogu utjecati na fizičko. Ovoj temi posvetit ću jedan zasebni post jer ima još puno za pisati o tome.

4. Katatona shizorenija
Ova vrsta shizofrenije je izuzetno zanimljiva iz medicini i psihijatriji vrlo dobro poznatih razloga. Ipak, nikad si nitko nije dao previše truda da ustanovi kako je to moguće. Vjerojatno zato što način da to saznaju, u današnjoj znanosti, još ne postoji. Katatonu shizofreniju karakterizira da pacijent biva posve nepomičan i ne reagira ni na kakve podražaje iz okoline. To i ne bi bilo tako čudno da te osobe ponekad ne odaberu neki položaj tijela u kojem provode sate, pa i dane, a prema svim zakonima fizike, medicine i poznavanja ljudskih mišića i anatomije – to ne bi smjelo biti moguće. Tako npr. odluče stajati na jednoj nozi, s drugom visoko u zraku i raširenih ruku, pa tako stoje danima. Pokušajte . Drugi primjer je kod onih koji se kreću u katatonom stanju: tako primjerice pacijent odabere jednu rutu po bolničkoj sobi i kreće se posve istim stopama naprijed i nazad da nakon izvjesnog vremena izliže parket. Takav prostorno matematički um, vjerujte mi, jako je teško dostići.


5. Fibonaccijev niz
Jeste li znali da se velik broj prirodnih procesa u svijetu odvija po vrlo jednostavnom matematičkom pravilu – fibonaccijevom nizu. Fibonaccijev niz je niz brojeva u kojem svaka sljedeća znamenka odgovara zbroju prethodne dvije (dakle, 1, 1, 2, 3, 5, 8, 13, 21...). Iz njega je generiran tzv. broj PHI koji iznosi oko 1,6 (obično ga zaokruže na 1,618) i odgovara kvocijentu svake znamenke sa prethodnom (precizan broj dobiva se tek na višim znamenkama). Ono što je zanimljivo u ovom nizu i u ovom broju je što se nalazi svuda u prirodi. Tako se npr. zečevi razmnožavaju po Fibonaccijevom nizu, omjer broja ženskih i muških pčela u košnici odgovara broju PHI, mjehurići kod vode koja vrije pojavljuju se prema Fibonaccijevom nizu, neke spiralne školjke imaju promjer između razmaka spirala koji odgovara broju PHI, promjer između spirala sjemena suncokreta također. Najzanimljivije je što je i cijeli čovjek konstruiran na način da u sebi sadrži ovaj omjer: tako omjer ukupne visine i visine od poda do struka iznosi PHI, omjer dužine ruke od ramena i dužine podlaktice također, omjer dužine nogu od kuka i dužine potkoljenice, zglobovi na prstima itd. itd. Previše slučajno da bi bilo slučajno. Znanost je sa time upoznata, ali ne pridaje osobitu pažnju – vjerojatno zato što, kao i velik broj prirodnih pojava – ne zna objasniti. Ako ste ikada gledali film (ili čitali knjigu) The hitchiker's guide to the galaxy – možda odgovor na ultimativno pitanje ne iznosi 42, već 1,618.

6. Percepcija vremena i dužina života
Prije nekoliko mjeseci gledala sam dokumentarac (znanstveni, naravno) o životinjama, ljudima, percepciji vremena i dužini života. Zaključak se sveo na jednostavno: životinje koje su brze (poput npr. muhe) vrijeme percipiraju znatno sporije od nas. Dakle kad mi napravimo jedan pokret rukom koji nama traje jednu sekundu, muhi to izgleda kao da traje cijelu vječnost (zato ljudi imaju problem s time da je uhvate). Spore životinje, npr. velike kornjače svijet oko sebe percipiraju puno bržim nego što ga mi percipiramo što znači da naš „normalan“ hod njima djeluje kao da bezglavo jurimo. Zanimljivo je to što životinje kojima mijene u okolini djeluju tako brzo – žive znatno duže, a životinje kojima svijet djeluje užasno sporo žive vrlo kratko. U konačnici, kada usporedimo percepciju vremena pojedinih živih bića i vijek njihova života, svodi se na to da iz vlastite subjektivne percepcije – svi živimo jednako dugo. Zanimljivo, nije li? Čini se da je vrijeme ipak vrlo pravedno podijeljeno. Kako to objasniti kroz znanja koja se danas službeno priznaju? Nikako.

7. Antimaterija
U fizici se pod normalno razbacuje ovim pojmom, kao najnormalnijom stvari. Ovim putem, zamolit ću vas dragi čitatelji da pokušate istinski razumijeti o čemu se zapravo radi (možebit i objasniti svima koji to nisu). Dakle, antimaterija je „suprotno od materije“. Ne bih da se krivo shvati – to nije ništavilo – ništavilo je nula, ovo je SUPROTNOST. Otprilike ideja je ovakva: ako svaka stvar (osoba, živo biće...) ima svoju suprotnost, odnosno svog inverznog blizanca u prirodi – to je antimaterija. Zamislite to kao svoj lik u ogledalu. Ako se materija i antimaterija spoje (dakle spojite li se sa svojim inverznim, tj. posve suprotnim blizancem, ma gdje on bio) – nastaje ništa. Mislim da sam na tu temu dovoljno rekla.

8. Teorija evolucije – završni udarac
Vjerujem da svi poznajemo Darwinovu teoriju evolucije koja je u znanosti jedna od najprihvaćenijih teorija. Izdvojit ću jedan njen mali dio i pokušat vas navesti da razmislite o njemu: Između ostalog, organizmi se s vremenom mijenjaju kako bi se bolje prilagodili okolini u kojoj žive. Tako se mijenjaju čitave vrste i uskoro iz relativno slabo prilagođene vrste nastane dobro prilagođena. Iako znamo da se te promjene događaju postupno i da je svaka pojedina promjena vrlo mala, nikad ne možemo sa sigurnošću reći u kojem se točno trenutku organizam počeo mijenjati i kako je „znao“ u kojem smjeru treba ići te kako je to na kraju prenio na potomke. Cijela ova teorija implicira na jedno: nevjerojatan program u nama samima koji, iako ga nismo svjesni djeluje po inteligentnim principima. Iako će mnogi reći da se te promjene događaju po principu slučajnosti, pa nečiji organizam (hm, zanimljivo kao da pričamo o inteligentnom biću kad pričamo o fizičkim promjenama u organizmu) slučajno pogodi pravu stvar, nemojte nikada zaboraviti jedno od glavnih znanstvenih načela: sve ima svoj uzok i posljedicu. Još samo jedna zanimljiva informacija na tu temu: jeste li znali da se na području ispod ozonske rupe počinju skupljati neobične alge koje bi svojim dužim boravkom tamo tu istu rupu mogle zakrpati? Pričamo li mi to o prilagodbi Planeta? (za detalje proguglajte, jer sam ih, priznajem – zaboravila ).


Na ovome bih zasad stala jer je post već i previše dug, ali takvih primjera ima još na stotine i uključuju najprihvaćenije znanstvene teorije na svijetu. Ljudi se često hvale svojim znanjem iako ono što znaju zapravo ne razumiju. Ovdje sam se namjerno zadržala samo na dobro i dugo poznatim paradigmama, kako nitko ne bi mogao reći: „ah, to su napravili i izmislili neki kvazi-znanstvenici“. Novijih i kudikamo mističnijih nalaza ima mnogo više. Stoga preporučam svima zaineresiranima stranicu sa popisom dvadeset najluđih znanstvenih istraživanja od kojih neka prikazuju kako samo znanstvenici znaju pretakati iz šupljeg u prazno, a neka druga ukazuju da u svijetu ima puno više nego što većina ljudi misli. Dobar primjer za ovu drugu tvrdnju je istraživanje koje je ustanovilo da je 4000 ljudi, skupnom meditacijom uspjelo postići da se stopa kriminala u Washingtonu smanjila za 18% od uobičajene. Zaključak iz toga, također preporučam da donesete sami.
Za kraj objavljujem sliku koju je nevjerojatnim, na sekundu podešenim sinhronicitetom, naravno sasvim slučajno, uspio uslikati moj dobar prijatelj, ovdje poznat kao Kvaiso. Nas petero je zbunjeno stajalo sa strane i promatralo ovu scenu. Iako ukazuje na okrutnost svijeta u kojem živimo, nevoljko moramo priznati da govori ponešto i o njegovoj magičnoj prirodi. Gledajte pažljivo.




Post je objavljen 25.07.2007. u 21:28 sati.