Prašina i sparina spojile su se u ljepljivi oblak što je od ulice učinio scenogrfiju za vestern.
Da nema ovih par pregorenih šljakera, nihovih kompresora, kranova i hidrauličkih pumpi, bile bi same.
U tišini.
Čulo bi se samo mljackanje.
"Prazno je" rekla sam.
Riječi je ugušio slani inćun i odnijela mineralna voda. Ionako nije bilo važno. Čekamo četvrtak, zapravo.
Koke nema što za reći o svemu tome. Sita je. Drži cigaru u prstma, puše dim uvis i gleda tamo negdje.
"Oćemo kavu?" pita naposlijetku.
Post je objavljen 24.07.2007. u 18:51 sati.