U ovoj kući vlada potpuni kaos, manija ludila. Došla je mamina sestra, koja je također psihički bolesna,no gora je, sto puta gora u svom ludilu. Ponekad se zagledam u svog oca, izgleda tako izmučeno, dođe mi ga žao. Divim se njegovu stoicizmu prema ludilu, no i prezirem ga zbog njegove strogoće i ignoriranja, nesposobnosti da razgovara. Tako me žarko želi odvući od jednog lava da bi me bacio u arenu puno gorih divljijih zvijeri. Tako se bar ja osjećam.
Ponekad poželim biti lišena olakotne okolnosti svoje prolaznosti jer ništa mi nije tako strašno, tako nesnosno, kao pomisao da bih mogla dići ruke od tebe. I usprkos svoj ovoj maniji to bi bilo nemoguće jer volim te. Misleći na tebe osjećam se kao da me opija neka čarolija i počinjem da zanemarujem sve nevažne pojedinosti okoline. Volim te, moj melek...
Post je objavljen 24.07.2007. u 18:53 sati.