I što reći? Odakle izvući pouku? Čovjek uči dok je živ.. Već duže vrijeme sa svih strana se oko mene skuplja magla mistike i neopipljivog. Siguran sam već duže vrijeme da se događa nešto neuobičajeno.. nešto. I onda se javlja taj glas: "Kako možeš biti toliko siguran?". Istina, a kako mogu biti toliko siguran? Mogu. Eto, mogu. Siguran sam jer osjećam to, osjećam da se puno stvari mijenja, da se približavam nekakvoj konačnici - raspletu. I onda se osvrnem, bacim pogled preko ramena, i što vidim? Što od svog života vidim? Trebao bih vidjeti ono što neki drugi vide u mom životu, no ja nekako ipak volim gledati naprijed, živim u nekom drugom vremenu. Nije to ništa čudno, s obzirom na to na što danas svijet liči. Dovoljno je samo malo protrljati oči, promatrati ljude, događaje i u glavi se slagalica sama slaže.. Samo, ne žele svi ljudi stati i promotriti svijet, manje-više dosta je ljudi koji idu zatvorenih očiju, ravno glavom u zid. Pa šta bude bude. Eto, to su ti monotoni životi, većina njih. No istina je da mnogo ljudi osjećaju promjene, negdje u dubini sebe kopka ih neka nelagoda, neka neprirodnost. I zašto onda kažem da ih malo stane, uspori i pogleda na svijet oko sebe? Ljudi, tako egoistični i oholi, vole biti bubrezi u loju, na glavu staviti roze naočale i jednostavno ignorirati činjenicu da je današnje društvo jedna velika bolest samo po sebi. E ali dragi moj bolesni svijete.. Što takvim ljudima ustvari znači ovaj život? Koji je njihov smisao života? Novac? Slava? Provodi? Sve navedeno? Još nešto što nije navedeno? Nešto osamstoosamdesetiosmo? Ma neee... Oni niti slučajno nisu takvi! Ma svi su oni prosvijetljene duše, hodajući sveci kojima je na umu voditi što pošteniji i što uzorniji život.. Aj sad i sam sebe nasmijavam. Ustvari, upravo pljujem po civilizaciji. Ajme dehidrirat ću ako nastavim pljuvat. Bit ću suva šljiva.. Jiiiiiiiihaa!!
A sada dosta zajebejancije. Idemo mi mojim poznatim umjetničkim stilom. Idemo popljuvati čovječanstvo na dostojan i profinjen način. Pfffffff hahaha..... nda.
Što nas ustvari čini ljudima? Neki kažu da je razum koji nas djeli od životinjskog i vegetativnog svijeta. Neki kažu anatomija. Ma puno ti neki govore. Ali sve same budalaštine.
Ja kažem da nas ljudima čini naša duša i savjest dobivena od Boga. Da, jer zamislite nas i našu savršenu anatomiju i moć razuma bez trunke savjesti. Što bismo bili ustvari? Savršeni predatori kojima bi igrarija bio lov na geparde, samo da si priuštimo jednu hranjivu užinu. I opet se zasmijavam.. A sada stvarno ozbiljno. Stvarno. Evo, neću ovaj post potrošiti na pljuvanje po civilizaciji, već nečemu mnogo bitnijem.
Često sam, nedugo nakon upoznam nekog novog, pridobio njegovo/njezino povjerenje. Ostvario svojevrsan kontakt. Tada krenu pitanja, potreba za savjetom, potreba za nekim razumnim razgovorom. I ja sam uvijek tu, uvijek dostupan za savjet, razgovor, davanje odgovora. Ali ne, neću pričati o privatnim problemima tih ljudi, već o nekim pitanjima koja se tiču smisla ljudskoga života.
Nakon izvjesnog vremena većina ljudi me, nakon što sam ostavio utisak na njih, pita neka važnija pitanja, poput ovog, osobno meni najdražeg: "Ako Bog postoji, i ako je toliko milostiv i dobar, zašto onda dozvoljava toliko zla i razvratnosti na ovom svijetu?"
Moj odgovor ostaje isti, uvijek isti. Ustvari, potičem osobu da sama u sebi pronađe odgovor. A evo što uvijek kažem na takvo pitanje:
"Zamisli savršen svijet, bez ijedne mane, raj na zemlji. Zamisli da se više nikada ne dogodi niti jedno razbojstvo, ubojstvo, da ljudi nemaju potrebu za novcem, da svi žive u savršenoj harmoniji pod vječno lijepim nebom, čistim zrakom.. A sada, reci mi sam/a, da ljudi žive u takvom svijetu, da li bi oni ikada na tome ustvari zahvalili Bogu, ili ga već nakon kratkog vremena zaboravili i svu sreću u životu pripisali svojoj egoističnoj naravi?"
Uvijek je takav argument dovoljan da se osoba zamisli.
A onda obično uslijedi novo pitanje: "Znači li to da Bog šalje nevolju na svijet, da je Bog taj koji stvara zlo?"
E tu se uvijek nasmijem, ali ne jer je pitanje prožeto originalnim humorom, već stoga što je pitanje toliko žalosno da se moram truditi ostati uvjeren da razgovaram s čovjekom koji je doista vjernik.. A odgovor je: "Sotona? Đavao? ... Gdje si njega izgubio/la?"
No tu je opet protupitanje.. ali ja volim davati odgovore..: "Znači da Bog nije svemoguć kada đavao svejedno uzrokuje zlo na svijetu? Bog ga ne može spriječiti?"
Odgovor: "Ne.. Bog je svemoćan, milostiv, pravedan - nama ljudima nepojmljiv. Čudni su putevi Božji. Jesi li čuo/la za tu izreku? Naravno da jesi. Pa razmisli o njoj.. Razmisli o tome da smo mi ljudi svi dio Božjeg plana.."
Pitanje: "A kakav plan?"
Odgovor: "Ja nisam Bog."
...
I tako se obično takav razgovor razvuče sve dok "ispitivač/ica" ne izgubi arugmente i ne shvati stvari koje je odavno trebao/la shvatiti..
Samo se nadam da ste i vi nešto shvatili.. Barem nešto.
Slijedeći se puta vraćam na stari stil.
Post je objavljen 23.07.2007. u 06:51 sati.