Meni izgleda idu ove riječi na -nost u ovim postovima ali znam pokojeg kolegu blogera koji bi se itekako znali raspisati o toj riječici i njenim "prefiksima" još bolje od mene pa ću im to ostaviti na volju. Dakle, tolerancija, glede mog današnjeg dana na poslu. Riječ je o glazbi. Znate ona ugodna milozvučna tvorevina notama napisana u melodiju koja nam budi osjetila i potiče raspoloženje. Kako kome. Kada ste na radnom mjestu na kojem je glazba jedan dio ambijenta prostora u kojem radite a cd changer sa 5 cd-a sadrži 2 vaša ali uporno se slušaju samo preostala 3 koja vam čupaju živce, nemilo biste ostali iznenađeni nekolegijalnošću suradnika da toleriraju vaš ukus. Pošto pametni kažu da se o ukusima ne raspravlja, ono što se puštalo meni je bilo neukusno kao i vjerojatno njima moje ali ja sam lijepo i strpljivo čekala svoj red. No čim bi se pustio moj cd, prošle bi tri pjesme i evo ti kolegice, mišjim korakom šulja se dok sam ja u toaletu, mijenja "tu grozotu" i stavlja svoju hard core mjuzu. Pojednostavljeno i prevedeno na naški jezik, to vam je isto kao kad bi se dvoje ljudi u knjižnici posvadili je li bolja Agatha Christie ili Ivo Brešan. A sad su svi digli obrve je li? Pa normalno, apsurd, neki će sad reći ona je bolja, drugi on, a treći da su oboje katastrofa i dobaciti neku desetu kategoriju pisca.
Kad sam ja tako o tome razmišljala, je li bolje da potrpim iskustvom i godinama tu mlađu verziju ženske inteligencije ili joj, zavrnem vratom uz riječi: "Mala popela si mi se na vrh glave!" na pamet mi dođe pametnija misao. Jesu li takvi i pisci? Čitatelji? Književno obrazovani i kulturno usmjereni pojedinci kad se radi o izboru knjige s police? Kolike su, za početak, predrasude da korice ipak čine knjigu pa ono što bi moglo biti zanimljivo biva odbačeno po strani zbog neadekvatnog sinopsisa, a kakvo je ponašanje kad čitatelj svoju naklonost podari određenom autoru (ili odabranom krugu njih) i drugi ne dolaze u obzir? U široj presprektivi to zvuči ovako, rađa li određena privrženost nečijim djelima i skrivenu netrpeljivost prema nečem novom? Koliko su čitatelji skloni svoje, tako dragocjeno, vrijeme potrošiti na novu kategoriju književnosti, novog pisca, bilo što novo i drugačije? Jer za to treba odvojiti vremena, a uzaludno brušenje tog dijamanta danas ne ide. Svi važu, je li vrijedno ili nije? Hoće li biti uzalud? Vrijeme je strah. Možemo ga provesti na razne načine a oni koji rade i onog slobodnog imaju malo ne dijele ga rado s lošim izborima. No tada je opravdano upitati košta li nas to škrto vrijeme novih spoznaja? Lakše je opet u ruke uzeti nekog poznatog, lice kojem znamo svaku boru i bol. Ostali su rizik, pogotovo mladi pisci, ma neuki su i nadobudni, filozofiraju a nemaju o čemu, pišu i rišu svoj tiskane škrabotine i nisu, ma nisu vrijedni mog vremena!
Jesu. Svatko može okrenuti leđa i poći svojim poslom. Ja nisam svatko. Jedno sam obično netko. Zato neću okrenuti leđa novim danima, svoje ću vrijeme pokloniti nepoznatim očima i ustima, riječima koje su izrekle i isplakale, neću se na njih ljutiti niti ih kuditi, od njih ću naučiti. Poglavito o sebi. Tako neću ni započeti svađu sa svojom mlađom kolegicom na poslu, naučiti ću je kompromisu, kao što to nitko nije naučio mene koliko život, pomalo i okrutno moram priznati i ne oko tako banalne stvari. Biti ću netko tko meni nitko nije bio. Promatrač, učitelj, učenik, sveznadar i neznalica, borac i šutljivica, smirena ruka pravde, kotač što okreće, onaj što pokreće. Svijest.
Post je objavljen 22.07.2007. u 22:17 sati.