Pričica -novi nastavak
Petnaest godina kasnije razveli su se. Kulturno, bez scena, povišenih tonova, grubih riječi. Ni on, ni ona nisu imali ljubavnike. Oboje na lijepim radnim mjestima i pristojnim plaćama. Velikim krugom prijatelja i bogatim društvenim životom. Ali, zaključili su da je tako najbolje. Jednog nedjeljnog jutra, dok su ispijali svoju kavu i gledali uzburkano more podno njihove terase, sve su dogovorili. I pričekali Franju da se ustane, doručkuje, pa da mu to kažu. Sin jedinac ostao je s njom. Kako su živjeli, kako su se voljeli, tako su se i razišli. Bez ljubavi, ogorčenja, ma, gotovo bez ikakvih osjećaja. Svi oko njih se nisu mogli načuditi. Pa tako su izgledali kao skladna obitelj, gotovo uzor svoj okolini.
On se ponovno oženio. Dobio još dvoje djece. Živi u Zagrebu. Povremeno se čuje s Franjom. Pita ga i za majku, zdravlje, djeda i baku..
Ona je imala vezu. Bez obaveza. I bez veze. Kad je prvi put digao ruku na nju izbacila ga je iz svoje kuće. Iz svog života i svojih misli. One su ionako već prije mnogo godine bile popunjene samo jednim imenom, i za nikog osim njenog Franje više tu nije bilo mjesta.
Povremeno je dopuštala pojedinim muškarcima da joj se približe. Iskušavala je njihove osjećaje, preispitivala svoje. Ne, nije to bila ljubav. A nije bilo dovoljno ni za neki suživot. Sve više joj je godila samoća. Spremala se u mirovinu. I na čuvanje Franjne kćerkice, svoje prve unučice.
Post je objavljen 22.07.2007. u 02:02 sati.