Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/nome

Marketing

U BLOKADI SAM..

neam inspiracije za misliti, a ponestaje mi i one za disanje. trudim se što manje micati da se ne znojim više od trenutnog.izbjegavam autobuse, grad, bilo kakva izlaženja iz kuće osim onoga na more, jer gubim previše tekućine, bojim se da mi pamet hlapi..
fasciniraju me penzići u gradskim autobsima..ispada da kad god idem u grad oni se guraju sa svojim vrećicama punim smrdljive ribe..trudim se biti pristojna i uvijek im se ustati, jer znam da im ravnoteža popušta i ako to ne učinim, poklopit će me pa sam svejedno naj..
ali odbijam se ustati ako u autobusu ima praznih mjesta. nije na njima da biraju GDJE žele sjesti,već da prihvate ono što postoji.
bilo je situacija kad sam svjedočila njihovom lešinarstvu-kako nad mlađima od sebe, tako i nad vlastitom 'vrstom'. naime, dva penzića se našla svađati koji je stariji: oba su htjela sjesti, ali nije bilo mjesta. pa je jedan počeo:ja sam rođen '35.-e! a drugi će: pa šta, ja patim od reume!
divno...
a koji put nije dosta da im se digneš, jer ne žele povlašteni status-žele da ih se tretira kao mlade, zdrave i punopravne autobusne putnike.
npr. kad vidiš stariju ženu sa 7 vrećica u 2 ruke, ustaneš i kažeš: sjednite gospođo. i to učiniš nekako mehanički.valjda ti neki superego sugerira pristojnost. a logika kaže da je malo teško održavati ravnotežu u autobusu čiji vozači se često ponašaju kao da voze vreće krumpira,a ne ljude.
i tako..očekuješ neku zahvalnost, ma makar smiješak..a dobiješ... drek(oprostite na izrazu)
žena se izdere: nisam ti ja gospođa, kako ti to meni??
ti još zbunjeniji, pokupiš se na stražnji izlaz, izađeš 3 stanice prije nego ti je potrebno i misliš si kako više nikad nećeš sjesti, kako ne bi morao proživljavat takve šokove.
izgleda da je postao ogroman problem reći: hvala ili čak:ne treba, hvala, sad izlazim.
i točka.
zašto komplikovati??


Post je objavljen 19.07.2007. u 13:14 sati.