Gledao sam ga danas.
Neprimjeren je.
Poput časne sestre koja odbija onu maramu s glave,
raspleće kosu, prolazi kroza nju prstima a potom je
zabacuje, koketno,
svjesno koketno...
Neprimjeren.
***
Zagreb u jarko ljeto posve je van uloge.
Sunce mu ispija fasade, bliskoistočna mu jarina blješti u oči i trepere mu ulice a on je
sluđen, zgrčen, usukan,
nesposoban odisati ičim osim nesigurnošću.
Dalmatinski su i mediteranski gradovi - hladni i opori u zimu - tako prokleto samosvjesni,
gotovo prepotentni u ljeto.
Asimetrija kamena, uglačanost, uskoća, smirena hladnoća, strastvena ekstrovertnost,
potpuna podatnost.
Sunce se odbija, kiša klizi,
mediteranski, prokleto privlačno.
Zagreb je ljeti
zbunjeni, prašnjavi Ugar,
uvrijeđeni Švabo,
neskloni Pemac,
domobranski sitničav Purger sa
memljivim dvorištima razbijenih i neravnih ploha kroz koje klija trava,
mitleuropskim natrulim dvokatnicama s hrđavim roloima na razbijenim izlozima, blijedim plakatima i nakrivljenim, pojedenim pleh-obrtničkim natpisima,
prašnjavim vrelim asfaltom koji se povazdan lijeno znojno raskapa,
zatvorenim dvostrukim staklima prozora raspucalih i sasušenih okvira na koja se okuplja auspušna čađa,
vlažnim ulazima s pogledom na korov u stražnjem dvorištu,
bijelom prašinom na pradavno obojanim fasadama,
usijanim tramvajskim zmijama,
znojnim susedima u potkošuljama, znojnim susedama s dućanskim kesama,
polako, nevoljko, zbunjeno i stisnuto,
Zagreb je posve nepripremljen za ljeto.
Volim, istina, Zagreb ljeti, ali -
tek sam danas postao svjestan kako on voli ljeto.
Zagreb kao da se rodio u prohladnu, šuškavu, rominjavu jesen tužnih arkada, tronutog dostojanstva i ajnpren juha,
I u njoj izgleda želi i umrijeti.
--------
Volim i Split, premda sam u njemu bio jednom,
nepuna 2 sata.
Volim Split jer mi se mater kao djevojčica igrala oko starog Hajdukovog stadiona i bježala po Prokurativama,
ujak vrištao u kolijevci,
a baka ih oboje poslijepodnevima
50-tih
izvodila u šetnju,
u zvonastoj, točkastoj suknji do koljena,
s tamnim, mačkastim sunčanim naočalama i
samosvjesno lijepim licem kao u Cinecitta filmske dive...
Bila je seljančica koja je djetinjstvo provela naganjajući se s ostalom djecom po
širokim prašinama neke prirumunjske vojvođanske selendre;
preselila se poslije Splita, ranih 60-tih, u Zagreb i za par mjeseci poznavala ga kao svoj džep.
Provela je u njemu ostatak života. I uvijek spominjala Split.
Rekla mi je jednom da nikada nije bila tako sretna kao tada i ondje.
Koje god mjesto upoznala, uspoređivala bi ga sa Splitom,
vječnim mjerilom za ljepotu.
Nije ondje rođena, niti joj je itko ondje rođen.
Nije ondje umrla
ali
Mislim da joj je to bio jedini istinski dom.
Njezin tvrdi naglasak zauvijek je omekšao brojnim riječima koje je ondje stekla, i
nikad, ali baš nikad
više nije rekla "luk" namjesto "kapula".
Kao i sve žene sa sela, kako je rodila, već je nalikovala na vlastitu majku;
preširokih bokova, čvrstih ruku, obilnih bedara...
Ali lice... do kraja života izgledalo je kao na toj
splitskoj fotografiji iz pedeset i neke; kada je nosila zvonastu suknju do koljena i sunčane naočale,
i sjedila na debeljuškastom zidu ispred morske vizure.
Mlado, nasmijano, prelijepo.
Volim Split, i
lijepo mi je bilo lutati ta dva sata.
Možda i zato što ona - osim vlastite obitelji -
nikada ništa nije tako voljela kao Split.
--------------
Govore da ovaj današnji više nema veze s onim starim.
Ne znam.
U glavi imam samo taj njezin
I zato volim i ovaj.
--------------
Navukao sam se, osim toga, i na 'bobiće'.
One crne, čokoladne.
S onog Bobisovog kioska kod tržnice.
Jel još stoji?
Post je objavljen 19.07.2007. u 01:12 sati.