Došao je i taj dan. Vrijeme je za povratak kući. Još uvijek ne mogu vjerovati da sam izdržao gotovo dva mjeseca u Aziji i uspio "odraditi" skoro sve isplanirano. Ovo putovanje je svojevrstan rekord jer nikada dosad nisam proveo toliko vremena izvan domovine. 52 dana! Kad to ovako napišem, izgleda skoro nevjerovatno. Kao da sam još jučer "bauljao" po ulicama Hanoija i Saigona, izležavao se na pijesku Phu Quoca, plovio Mekongom prema Phnom Penhu, divio se hramovima Angkor i "ispuštao dušu" u Bangkoku... Puno prijeđenih kilometara... Neki će reći i previše. Možda. Ali, iako je bilo uz dobre i puno loših trenutaka, ne bih ovo putovanje mijenjao nizašto na svijetu. Jedno novo iskustvo. A svakome su čovjeku potrebna nova iskustva. I ostvarena želja posjetiti Indokinu i jugoistočnu Aziju.
U blagodatima hotela ostajem do podneva. Više mi ne dopuštaju. Ispred hotela uzimam gradski bus do autobusnog kolodvora iako bih mogao i propješačiti, ali uz kofer, koji kao da teži tonu, baš mi se ne gnjavi na temperaturi od oko 35 stupnjeva. Umjesto da idem modernim međugradskim autobusom najprije do Puduraye u Kuala Lumpuru, a potom drugim do aerodroma, odlučujem se za lokalni bus za Seremban (9,30 ringita) i zatim iz Serembana za KLIA-u (4 ringita) kroz naravno sva moguća sela na potezu Melaka-KLIA. I putovanje kao da traje čitavu vječnost. Ali daleko je jeftinije i slikovitije od prve opcije. Cijelo popodne ulazimo i silazimo s autoceste, stajemo na bezbroj seoskih kolodvora koji su više nalik na obična stajališta uz prometnice nego na kolodvore. Ipak, u večernjim satima sam konačno na kualalumpurskom aerodromu. Na mjestu odakle sam i počeo svoju azijsku avanturu 9. siječnja. Krug je zatvoren.
Ili skoro zatvoren... Još se treba čekirati na let za Dohu i Istanbul te zatim za Munchen i Zagreb. Posvuda po aerodromu vise reklame o super brzom besplatnom wireless internetu za sve koji imaju laptope. Odlučujem isprobati. Ionako nemam pametnijeg posla do 03:30 ujutro kad mi kreće let za Dohu. Ali odmah sam suočen s velikim razočarenjem. Internet veza postoji, ali ne po cijelom aerodromu, nego sam na određenim punktovima. A službenica na info šalteru mi ne zna reći gdje se točno nalaze ti punktovi. "Ti punktovi su malo tu, malo tamo. Sele se.", dobijam od nje posve neobičan odgovor. Pokušavam i pokušavam. Ali veza je toliko slaba i neprestano puca nakon samo par sekundi da na kraju odlučujem sačuvati svoje živce. Gasim laptop i odlučujem još malo šetati. Možda se negdje i susretnem s gospodinom Internetom koji se također tu negdje "šeće" pa ga pozdravim.
Napokon je otvoren check-in za let Qatar Airwaysa za Dohu. Sav sretan odlazim do stanovitog šaltera, a kad tamo samo jedan jedini šalter radi za tristotinjak ljudi. Kolika je dužina kolone pred šalterom, bolje da ni ne pričam. Ima tu turista s običnim koferima, trgovaca s ogromnim kutijama i vrećama, ali i onih koji su se načekali u redu da bi na kraju shvatili da su cijelo vrijeme bili u krivoj koloni... Kad dolazim na red nakon sat i više vremena čekanja, konačno mogu odahnuti. Čuo sam priče o Qatar Airwaysu i njihovom overbookingu, ali mjesta, hvala Bogu, još ima. Uzimam jedno uz prozor u stražnjem dijelu aviona. Nekako sam se naučio da uvijek sjedim negdje pri kraju aviona uz prozor. Tradicija.
Konačno ulazim u avion, trpam stvari u pretinac za prtljagu iznad glave i sjedam. Čekam ne bismo li krenuli. Među zadnjima u avion ulazi grupica Maležana kineskog podrijetla i s njima započinje ranojutarnji show u avionu Qatar Airwaysa broj 623. Jedan iz grupice trpa stvari u pretinac iznad glave i iznenada pada šteka cigareta na glavu Arapa koji je sa svojom obitelji sjedio red ispred. Da budemo jasni, imao sam sreću biti u redu do grupice Maležana tako da sam imao odlično vidno polje. Uglavnom, Arap grubo uzima šteku cigareta iz ruke stjuardese koja se baš tog trenutka tu našla, okreće se prema Maležaninu i svom ga snagom udara štekom u glavu. Stjuardesa i svi uokolo razgoračenih očiju i razjapljenih ustiju ne mogu vjerovati. Dolazi do guranja između Arapa i Maležana, a u pomoć im priskaču i prijatelji. Sve je spremno za borbu. Jedan Maležanin stavlja sat oko šake ne bi li tako jače udario po Arapu. Stjuardesa zove osiguranje i kapetana koji ubrzo dolaze. Naredba kapetana je da svi iz obje grupice izađu iz aviona i ostanu u Kuala Lumpuru. "Predstavljali bi prijetnju ostalim putnicima ako ostanu u avionu.", kaže kapetan. Maležani ubrzo izlaze uz dobacivanje Arapima: "Vidimo se vani!". Ali Arapi ne žele van. Stari Arap, glava obitelji, želi da se istog trena zove njegovo veleposlanstvo te da bez veleposlanika neće izaći iz aviona. U 4 ujutro??!! Osiguranje ga pokušava na silu izbaciti iz aviona, ali stari se ne da. Na osiguranje tada skače i njegova supruga... Predstavi nema kraja. Ipak, nakon sat vremena, arapska obitelj izlazi i mi konačno s kašnjenjem napuštamo Kuala Lumpur i Maleziju. A sve zbog jedne šteke cigareta...
Let prema Dohi i potom Istanbulu, Munchenu i Zagrebu prolazi za promjenu bez ikakvih problema. Malo sam razočaran... Doduše, zbog velikog umora, u Munchenu sam skoro prespavao boarding na let za Zagreb, ali osim toga ništa se zanimljivog više nije dogodilo.
Ne mogu vjerovati da sam ponovno kod kuće...
---------------------------------------------KRAJ----------------------------------------------------
Post je objavljen 08.01.2007. u 23:14 sati.