Političar. Već u školskim klupama odlučio se posvetiti radu za narod, te je 1886. putovao po H rvatskoj i upoznavao ljude i krajeve. Kad je Khuen-Hedervary jednim potezom pera ukinuo hrvatsku operu, na posljednjoj izvedbi "Nikole Šubica Zrinskoga" 30. IV. 1888. priredio je demonstracije protiv Khuena. U šestom razredu gimanzije putovao je u Rusiju. 23. VII. 1893. ponovno je demonstrirao protiv Khuena u Sisku, te je u Petrinji osuden na četiri mjeseca zatvora. Tu je naučio češki i, poslije izdržane kazne, odmah se uputio u Češku, gdje je držao tečajeve hrvatskoga i ruskoga. (Ondje je 1894. upoznao i svoju buduću suprugu Mariju) Prigodom dolaska Franje Josipa I. u Zagreb organizirao je 16. X. 1895. spaljivanje madžarske zastave na Jelačićevu trgu. To djelo sveučilišne mladeži bio je navještaj rata madžarskoj politici u Hrvatskoj. Radić je zbog toga osuđen na 6 mjeseci tamnice. Poslije izdržane kazne kreće ponovno u Rusiju. Budući da je 1893. bio isključcen sa zagrebačkoga sveučilišta, 1894. sa praškoga, a 1895. sa peštanskoga, nastavio je studirati u Parizu na Visokoj političkoj školi. God. 1897. počeo je u Pragu izdavati mjesečnik "Hrvatska misao". God. 1902., za protusrpskih demonstracija u Zagrebu, zauzeo se Radić za nedužne Srbe, nepravedno napadnute, te uputio demonstrante da prosvjeduju protiv madžarskih natpisa i zato se ponovo našao u zatvoru. I nače je vrlo lucidno prosuđivao odnos Srba prema Hrvatima: "Srpske gospode koja ne bi, barem izvana, pristajala uz madžarstvo, vrlo je malo. Osobito u istočnoj ili slavonskoj Hrvatskoj Srbi su naoko najveći madžaroni. U duši svojoj svi su radikalci, to jest nepomirljivi neprijatelji Hrvata i bivše paurije ili civilne Hrvatske. Sva bivša Krajina i sva Siavonija za njih su čiste srpske zemlje. Osobito Srijem je prava pravcata mala Srbija u kojoj ne može biti Hrvata". 10.III.1904. osnovao je s bratom dr. Antom Radicem Hrvatsku pučku seljačku stranku, kojoj je postao predsjednikom. "Čim puk zatraži svoje pravo, naš seljački puk, hrvatski puk, običaj je među našim političkim strankama da kažu:
Mi vam dajemo to i to, ali Hrvatska pučka seljačka stranka stoji na tom temelju da nemamo ništa narodu dati, nego on ima sebi uzeti". Sudjelovao je na Drugom slavenskom kongresu u Pragu 1908., te po treći puta otputovao u Rusiju, gdje je u Petrogradu, pred Društvom javnih pregalaca, održao predavanje o pravu Hrvatske i Hrvata na BiH. "Dosta je o tome kazati to da veći dio tih pokrajina pripada nesumnjivo, po državnom pravu, hrvatskoj državi, a da će njoj i pripasti, ako Hrvati budu svoje pravo branili onako kako treba raditi". Na izborima 1910. dobila je HPSS 16000 glasova i time 9 zastupnika u Saboru. 1911. osnovao je, zajedno sa suprugom Marijom (vjenčani 1898.), Slavensku knjižaru u Zagrebu. Raspuštanjem Sabora 1911. ponovno je pritvoren i zadržan u Osijeku, u tamnici, do kolovoza 1912. Na izborima 1913. dobila je HPSS samo 3 mandata, jer je bila izložena pritisku Hrvatsko-srpske koalicije. Radić je bio izabran u Ludbregu, no vlada je sve poduzela da mu poništi mandat. U doba Prvog svjetskog rata bio je član Sa bora, gdje je otvoreno nastupao protiv rata, protiv njemačkih divljanja u Srbiji, te se zauzimao za narod, koji je stradavao zbog posljedica ratnih kriza. Dne 29. X. 1918., na povijesnoj sjednici Hrvatskog Sabora, kada je donesen zaključak o prekidu državne zajednice s Ugarskom, te ustanovljena samostalnost Banske Hrvatske, govorio je i Radić. U svom glasovitom govoru na noćnoj sjednici odbora Narodnog vijeća 24. XI. 1918. Radić se usprotivio zaključku o ujedinjenju sa Srbijom i porekao ovlasti Narodnog vijeća za takav korak. "Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu! Ne zaključujte jedinstvene vlade s Kraljevinom Srbijom ... Nemojte tako postupati da se bude moralo danas-sutra kazati ... da ste se svi sakupili danas ovamo samo zato da izvršite jedno urotničko djelo protiv naroda, napose protiv Hrvatske i protiv Hrvata". Još 27. VII. 1918. bila je prvi puta, nakon 1914., održana sjednica Glavnog odbora HPSS, na kojoj je donijeta odluka da se stranku nazove Hrvatska republikanska seljačka stranka, a taj zaključak potvrdila je i Glavna godišnja skupština, održana 3. II. 1919. HRSS nije priznavala ujedinjenje sa Srbijom, ni srpsku dinastiju i vlast u Hrvatskoj. Dne 11. II. 1921. uputio je Radić srpskom regentu Aleksandru poruku u kojoj je optužio beogradsku vladu zbog nasilja i osporio joj pravo vladanja u Hrvatskoj. On je bojkotirao i Ustavotvornu skupšinu, koja je donijela Vidovdanski ustav. Radić zajedno sa zastupnicima HRSS, kao protutezu izglasava Ustav neutralne seljačke republike Hrvatske - na sjednici zastupničcke većine HRSS 1. IV. 1921. "Hrvati su sa svakog gledišta, a naročito s gledišta političkoga poseban narod, pa zato nije nikada ni jedna hrvatska politička stranka i skupina imala, a niti mogla
imati u svom programu da hrvatskoga naroda ima nestati, ili da se hrvatski narod ima stopiti u koji drugi, ili u kakav novi narod. Zato Hrvati, kao poseban narod, traže i izvršavaju sami za se potpuno i neograničeno pravo svog samoodređenja". Dne 13. VIII. 1922. uputio je Društvu naroda u Ženevi Memorandum o proglašenju nezavisne Hrvatske u kojem je prosvjedovao protiv srpske okupacije. God. 1923. putuje u Pariz, London i Moskvu, tražeći saveznike protiv srpskih nasilja. Nakon proglasenja Obznane Radić je u zatvoru, gdje ga posjecuje britanski konzul, nagovorivši ga na popustanje. 27. III. 1925. dao je Pavle Radić u beogradskoj skupštini izjavu u ime vodstva HRSS, kojom se priznaje postojeće stanje i Vidovdanski ustav. 18. VII. 1925. sastavljena je vlada Radikalne i Hrvatske seljačke stranke, u kojoj je Radić postao ministrom prosvjete. "Mi ćemo im kazati tri stvari: kuglice gumene jače su od olova, plug je jači no sve bajunete i nego pera, jer od jednog pluga napravit ćeš više bajuneta, i milijun pera, jačih osobito od onih pera koja su kupljena, a treće je glavno, duh je jači od tijela. Čim nema duha, tijelo je lješina ... kao Hrvati trazimo hrvatski suverenitet... taj suverenitet hoćemo sporazumom, ali ne sa srpskim kraljem, nego sa srpskim narodo m." God. 1927. raspada se Seljačko-radikalna koalicija. 4. X. 1927. dolazi do sastanka Radic-S. Pribićević i do stvaranja Seljačko-demokratske (tzv. prečanske)koalicije. 20. VI. 1928. Puniša Račić ubija u Narodnoj skupštini u Beogradu Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a teško su ranjeni Stjepan Radić, Ivan Pernar i Ivan Granđa. Radić se nije više oporavio od zadobivene rane i umro je u Zagrebu nepuna dva mjeseca nakon atentata . Nekoliko dana prije smrti, u svom posljednjem govoru, rekao je Radić slijedeće: "Mi Hrvati već od sto godina unatrag
postajemo kulturni narod u pravom smislu. Naš Ilirski preporod bio je politički i znanstveni, a nadasve etički pokret. U onoj maloj zgradi starog Hrvatskog kazališta sastajali su se naši rodoljubi, i zapisnici njihovih sastanaka, kao i oni Matice Hrvatske u prvim godinama, pokazuju brigu i razumjevanje cijelog narodnog života. Jedno je falilo, sustavna briga za sirotinju, za seljački svijet, za radništvo, za djecu, za žene; za starce. To je puna kultura ... Mi smo to danas postigli. Naša sela su ognjišta, ne samo hrvatske državne i narodne misli, ona su ognjišta i prosvjetnog rada, umjetničkog i gospodarskog napretka ..."
Post je objavljen 05.08.2007. u 08:00 sati.