Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/fantasydreams

Marketing

Lost in the dark of my mind, I'm trying to put the pieces back together, but they just won't fit...

Moje tijelo, bijaše potpuno utrnulo. Hrđav vonj krvi lebdio je u zraku miješajući se s mirisom uvelih ruža i prolivenog vina. Glava me užasno boljela, osjećao sam se slomljen. Duga smeđa kosa slijepljena krvlju, padala mi je preko lica zaklanjajući mi pogled. Velika tamna mrlja osušene krvi, krasila je tepih pod mojom glavom, dah mi je zapinjao u grudima...
Lagano se pridignuvši pokušao sam ustati. Svijet oko mene naglo se zavrtio. Osjećao sam se kao da mi je netko izmaknuo tlo pod nogama, grubo me oborivši natrag na pod. Preslab da bih išta učinio, ostao sam ležati, očajno pokušavajući posložiti svoje razbacane misli. Sve mi se činilo tako nepoznato, nestvarno kao u snu... Uzalud sam pogledom tražio nešto poznato, moje misli bijahu prekrivene gustom maglom kroz koju nisam mogao prodrijeti.
Zidni sat glasno je zazvonio, prenuvši me iz drijemeža koji me nadvladao. Moje srce lupalo je tako snažno, imao sam osjećaj kako će mi svaki tren iskočiti iz grudi. Tek nakon nekoliko trenutaka, ponovno shvatio sam da ovo nažalost nije san... Pokušavši se podignuti, svježa krv ispunila mi je usta natjeravši me na bolan kašalj. Tijelo mi je gorilo, osjećao sam se kao otrovan, umoran i slab.
Velikom mukom, napokon sam se uspio podići na noge, nervozno se ogledajući oko sebe. Još uvijek nisam mogao odrediti gdje sam se nalazio. Unatoč neredu, sve je izgledalo tako skupo i otmjeno. Tamni namještaj s finim rezbarijama, tapiserije na zidovima i mnoštvo drugih finih detalja krasilo je prostoriju. Imao sam osjećao da ovdje ne pripadam…
Tamni portreti namrštenih lica pomno su me promatrali svojim strogim očima. Njihov prigušen šapat odjekivao je u mojoj glavi. Osjećao sam se kao optuženik na svom suđenju, tiho ih moleći da prestanu... ali oni ostadoše gluhi na moje molbe. Tamni oblaci zaklonili su svjetlo mjeseca, ostavivši me u potpunom mraku. Prostorija se ponovno zavrtjela, buka u mojoj glavi naglo se pojačala. Prodorna bol presjekla me poput mača natjeravši krik preko mojih usana… Teško dišući i lagano teturajući, u zadnji čas pronašao sam čvrst oslonac spriječivši ponovan pad. Podignuvši pogled, našao sam se pred razbijenim ogledalom što je visjelo iznad vješto obrađenog ormarića. Hladan vjetar zapuhao je kroz otvoren prozor, udahnuvši svježinu u zagušljiv ambijent. Potjeran, oblak se povukao. Bijeli mjesec okupao je prostoriju svojim svijetlom.
Odraz koji ugledah na glatkoj površini, činio mi se tako stran, nepoznat… Nisam se sjećao vlastita lica. Mladić uska lica i plavih, tužnih očiju promatrao me s druge strane. Blijeda prilika krvava lica što je krasila je bolna posjekotina. Izgledao tako bolesno, izmučeno… gotovo sablasno.
Bježi… tiho je šapnuo je glas u mojoj glavi. Zbunjen, odskočio sam u stranu, grubo protrljavši oči. Sam sebe, pokušavao sam uvjeriti kako samo haluciniram, ali odraz u ogledalu uvjerio me u suprotno.
Mladić što me promatrao u ogledalu, poprimio je izraz sažaljenja na svome licu. Bježi… ponovno je šapnuo. Zaboravi sve što si ovdje vidio… idi i ne osvrći se… NIKAD!
Prestravljen iznenadnim oštrim tonom, potrčao sam stubama što sam brže mogao… da bih netom zato, ponovno stao. Šest krupnih muškaraca u tamnim odorama, ležalo je razbacano po hodniku. Njihovi udovi bijahu krvavi, utroba poderana, srca iščupana… Grozan vonj truleži izbacio je zadnje ostatke hrane iz moje utrobe. Malo se sabravši potrčao sam naprijed. Sve što sam želio bilo je pobjeći odavde.
Spotaknuvši se na zadnjoj stepenici, punom težinom udario sam u blato ostavši bez daha. Malen srebrni medaljon što mi je visio oko vrata, najednom se rastvorio zapjevavši svoju tihu, nježnu melodiju… Moj pogled zamaglile su suze, nisam više ništa vidio. Gušeći osjećaj sjete stegnuo me u grlu, moje srce izgorjelo je u trenu. Sjedeći u blatu, ja sam plakao, lio suze ne znajući zašto... Iznenadan osjećaj tuge me preplavio. Bijaše tu ta bolna praznina... Osjećao sam se kao da je netko otkinuo komad moje besmrtne duše... Ali zašto? Što je sve ovo značilo?
Čvrsto držeći taj sitan predmet u rukama, pokušavao sam, očajnički pokušavao sjetiti se… ali umjesto prosvjetljenja, ja ostadoh u tami… sam, izgubljen. Bilo mi je tako hladno.
Negdje u daljini začuo se lavež pasa. Leden vjetar ljuto je zapuhao odnoseći moje suze sa sobom, šibajući moje umorno tijelo ispod poderane košulje... Uhvaćenu noćnoj mori iz koje se nisam mogao probuditi potrčao sam naprijed. Sa smrću za petama, u potrazi za razbacanim krhotinama svoga bića…


Post je objavljen 15.07.2007. u 17:24 sati.