Početkom osamdesetih, u Kongresu je o teškom položaju obiteljskih farmi svjedočila glumica Jessica Lange. Pozvali su je zato jer je u jednom tada popularnom filmu uvjerljivo odglumila farmericu. Po istoj izvitoperenoj logici, Michael Moore - autor zabavnog ali inače prilično nekoherentnog dokumentarca 'Sicko' – danas na televiziji govori o krizi u američkom zdravstvu.
Iako se o lošem stanju u američkom zdravstvu govori dosta, za javnu promociju ovog problema, treba priznati da je Michael Moore učinio više no svih 17 predsjedničkih kandidata zajedno.
Film 'Sicko' kritizira nepravede u američkom zdravstvenom sustavu, koji je – osim ako se radi o umirovljenicima i siromašnima – privatiziran. Američko zdravstvo, koje se temelji na profitu, Michael Moore uspoređuje s navodno 'besplatnim', državnim sistemima u Kanadi, Britaniji, Francuskoj i Kubi, koji se temelje na ideji društvene solidarnosti.
Michael Moore se pita – zašto i mi nemamo ovako nešto?
Zato što, bar za sada, Amerikanci – kako se čini - ne žele promjene dovoljno jako. Plaši ih socijalizirana medicina 'na točkice'. Žele neku vrst državne intervencije u zdravstvu, kako bi svatko bio zbrinut, no kada ih pitate jesu li zadovoljni s aranžmanom koji oni osobno imaju – većina Amerikanaca još uvijek odgovara potvrdno. Strah ih je da ga ne izgube. Mislim da će se na tom planu od 2008. mijenjati stvari, da će se nastojati prekinuti veza 'radno mjesto-zdravstveno osiguranje'.
Prošle sam godine često zalazio u washingtonske bolnice, ali i u neke zdravstvene institucije u Zagrebu. U Washingtonu mi je u bolnici bila supruga, u Zagrebu mi je bolestan tata. Iako se obe zemlje, ja sam siguran, mogu pohvaliti kvalitetnim liječnicima i požrtvovnim osobljem, meni je čisto na ljudskoj razini bila očita jedna ogromna razlika: u američkim se bolnicama liječnici, sestre i drugo osoblje ljubaznije odnose prema pacijentima i njihovim obiteljima nego što je to slučaj u Hrvatskoj.
No, vratimo se mi na naš film. Najupečatljiviji dijelovi filma 'Sicko' su dramatične i bolne priče Amerikanaca koji ili uopće nemaju zdravstveno osiguranje ili su žrtve privatnih HMO kompanija koje menedžiraju zdravstvo. Michael Moore kaže da je od oko 25 tisuća tragičnih slučajeva, pristiglih na njegove web stranice, izabrao neke:
Čovjek koji si je na pili odsjekao dva prsta nije bio zdravstveno osiguran te je – zbog toga što nije imao dovoljno novca - morao izabrati koji mu je prst draži: prstenjak čije je 'sastavljanje' u bolnici koštalo 12 tisuća dolara ili srednjak, čije je 'šivanje' koštalo 60 tisuća dolara. 'Stari romantik, odlučio se za prstenjak' – komentira Michael Moore.
Muž i žena u ranim šezdesetima moraju se preseliti kod kćerke jer su ih troškovi liječenja – bez obzira na zdravstveno osiguranje – doveli na rub banrkota.
Tu je i slučaj liječnice koja je radila za jednu privatnu firmu zdravstvenog osiguranja. Posao joj se sastojao da stručno obrazloži svaki pacijentov zahtjev za podmirivanje troškova liječenja ili nekog medicinskog zahvata, te da ga odbije ili prihvati. Liječnica pokajnički priča kako su na poslu bili nagrađivani oni koji su odbijali najviše zahtjeva za liječenje, te tako firmi uštedjeli najviše novca. Posljedica jedne takve njezine odluke bila je smrt pacijenta, nakon čega ona ostavlja okrutni biznis te se posvećuje javnom ocrnjivanju cijele branše – gdje sreće Michaela Moorea.
Drugi dio filma odvija se u Kanadi, Britaniji i Francuskoj, gdje se Michael Moore 'iskreno' čudi kako to da sve tako izvrsno štima, svi su osigurani, zdraviji od Amerikanaca – a 'ništa' se ne plaća! Najbizarniji - i najokrutniji - dio filma je odlazak na Kubu s grupom Newyorčana koji nakon rada na ruševinama Svjetskog trgovinskog centra imaju problema s disanjem i živcima, a američko ih je zdravstveno osiguranje 'ostavilo na cjedilu'.
Kažem najokrutniji, i to od strane Michaela Moorea. Strašan štos - bolesne ljude voditi na Kubu, i to preko Guantanama, jer Moore tvrdi da je čuo da tamošnji zatočenici imaju prvoklasnu medicinsku njegu. Kada im u Guantanamu zabrane ulaz, cijelo se tužno društvo iskrcava kilometar dalje, te nakon odglumljenog muvanja po ulicama Havane, dolaze do divot-bolnice u kojoj se sljedećih par tjedana cijeli tim kubanskih stručnjaka 'besplatno' bavi zdravljem newyorških vatrogasaca koje je 'izdala' vlastita zemlja.
Usporedba s drugim zemljama najslabiji je dio filma. I to ne zato što Amerika u toj usporedbi neslavno prolazi – u Americi su ljudi svjesni činjenice da se zapadnoeuropske, pa i mnoge druge zemlje, solidnije brinu o siromašnima – već zbog toga što gledatelj filma 'Sicko' na saznaje mnogo o tome kako 'državni' sistemi zapravo funkcioniraju.
Britanski i francuski liječnici pred kamerom Michaela Moorea kažu da je sistem izvrstan – zašto bi im ja trebao vjerovati? Isto kao što ne vjerujem, zdravo za gotovo, glasnogovorniku neke američke korporacije, ne trebam niti njima. A pogotovo ne ljudima koji rade u kubanskom zdravstvu, u policijskoj državi koja i danas - poput bivšeg Sovjetskog saveza - zatvara svoje političke disidente u ludnice.
Da li je lakše administrirati zdravstveni sistem koji služi zemlji od 50 ili 60 milijuna stanovnika, u usporedbi sa zemljom od 300 milijuna? Ili recimo, kako se moglo dogoditi da u toplotnom valu u ljeto 2003. godine, u Francuskoj od posljedica velikih vrućina umre 18 tisuća ljudi, većinom starije dobi. U zemlji čije bolnice i opći sustav medicinske njege Svjetska zdravstvena organizacija rangira kao najbolje? Kako se kubansko zdravstvo nosi sa čestim nestašicama? Je li kubanski sistem korumpiran?
To su pitanja na koja Moore ne daje odgovor. Ne daje odgovor prije svega zbog toga jer je on – entertainer, od kojeg se ne očekuje objektivnost. Nisam siguran je li ljudima u inozemstvu ova činjenica jasna. Film 'Sicko' je više kao blog ili novinski komentar - osobni pogled na težak problem od strane jednog političkog zabavljača i provokatora.
Inače, kako rekoh negdje gore, sedamdeset posto američke javnosti izjašnjava se u prilog državne intervencije na polju zdravstva. Tada će ono postati vjerojatno još skuplje i neefikasnije nego što je danas. Ali, bit će 'besplatno'.
Jedva čekam.
Post je objavljen 12.07.2007. u 00:58 sati.