(by anna)
Vrlo bizarna situacija. Hajde mogu reci da sam dozivjela razne vrste upucavanja...ali da me neko ko me prvi put vidi u zivotu zagrli i zamoli fotografa da nas uslika i pred svima glasno kaze: „Nasa svadba je iduca“...to nisam dozivjela. Covjek je uzeo za cinjenicu to sto smo oboje Bikovi u horoskopu i sto se bavimo istom profesijom, kao kotacice sudbine koji su nas doveli do toga da se sretnemo..Ja sam njegovo voljeno bice do kraja zivota i moja slika ce da krasi njegov desktop....Njegovo upucavanje je bilo reciprocno mom pijenju vina...a ako uzmemo u obzir da mi je mutan povratak kuci, zakljucak izvedite sami...na kraju mi je postao strasno simpatican i smijesan, a njegova briga da li mi je hladno, (sto je rezultiralo da sam cijelu noc bila u njegovom sakou, sto je opet bio i plus jer bi se u svojoj haljini smrzla), da li sam pojela tortu, treba li mi mozda nesto...postalo mi je normalno. Iako sam apsolutno bila svjesna cinjenice da se sali i da je samo zabavan i duhovit...Srecom, jer na zalost nije se desila ona posebna hemija, onaj osjecaj koji mi je potreban da bi bilo nesto vise među nama. Bar je sa moje strane tako...
Pomalo je krao i skretao paznju sa mladenaca na nas dvoje. Sjedim na jednom kraju, cujem ga samo kako govori sviracima: „Dajte mi g mol za moju kumu“...pocinje da pjeva sa pateticnim izrazom lica i rukom uperenom prema meni, i onda ostali svatovi krenu sa aplauzom za kuma i kumu...Sreca pa je vina bilo u potocima.
Ja ne znam reagovati na komplimente. Posebno na direktne. Tipa: „Imas prelijepe oci“ ...sta trebam reci? Hvala? Znam? Sta god da kazem zvuci mi banalno...Tako da sam se ja samo smijala. Smijeh mi se cinio kao najbezbolnija varijanta. I za njega i za mene. Epilog svega jeste, zabavila sam se na svadbi, bilo mi je lijepo, njegova paznja mi je godila taman dovoljno da mi ne bude neugodno...
I proslo je.
Vjencanje je bilo lijepo. Na otvorenom, Sunce je grijalo, mislim da suncaniji dan si nije mogla pozeljeti...Mlada je bila prelijepa. Nemam druge rijeci, jednostavno je bila prelijepa. I pored sve silne nervoze posljednjih mjeseci, bila je sretna i to mi je bilo posebno drago. Buduci sam je ja oblacila, prosto sam bila ponosna na to kako sam joj utegla vjencanicu, sve sam hodala za njom i divila se samoj sebi...Stres je bio prisutan do pred sam kraj, voljela bih da nas je neko snimao dok smo se oblacile, jer u momentu nisam znala trazim li njezin veo ili kravatu za njenog oca koji je hodao za nama i samo uzdisao...Vrhunac panike je nastupio kad mi je rekla da nemaju pjesmu uz koju ce plesati prvi ples...Poklonila sam joj svoju pjesmu. Kontam, nece mi trebati, ionako je to bila zajednicka pjesma, Bivseg i mene a posto taj film necemo gledati, steta da pjesma ostane neiskoristena...
Necete mi vjerovati, u subotu idem na jos jedno vjencanje. Ovaj put samo u svatove. I ovaj put sasvim sigurno znam da je njihov kum, ozenjen...
Post je objavljen 10.07.2007. u 13:46 sati.