"...pa, zar ovdje stvarno nema WC-a? "- pitanje pametne prodavačice na kiosku...svojoj "šefici", vršnjakinji...
"Pa, što biste htjeli, ni oko jednog kioska nema WC-a....možete iza kioska, gospođa iz voćarne držat će vam stražu...."
"SMIJALI SU MI SE kad sam im rekla da vam plaćam putni trošak..." - izjava iste osobe.
"Morati ćete podučavati djevojku koja radi s vama....znate, ona je, jadna, mlada, ali je vrlo inteligentna....", opet iz usta iste persone..."Da, ali cura baš ne zna, što ako se pokaže manjak?" prodavačica će..."Pa, manjak dijelite, pa to valjda znate!" oštro će ista...
Etc.etc.etc....
I onda dođe dan razgovora....kako reče moj savjetodavac, ne daj joj da preuzme inicijativu...i držim se toga. Krenem izjavom "Bar vam kažem što mislim, da ne kažete da vam nisam rekla.."...i čak vrijeđam, naglašavajući da sam prodavačica, ali da nisam glupača, da mi je jasan mentalni sklop neokapitalističke pohlepne osobe, međutim, otkaz nisam dobila, iako je osoba izjavila da ima puno pretendenata na to radno mjesto...aha, mo'š mislit, sve se tuku za 2.500 kuna, od kojih još plaćaju eventualne manjkove i benzin....da se šefici ne bi smijali istovrsni primjerci iz branše....
Ma, gledam te žene koje rade po njihovim kioscima..sve su nezadovoljne, očajne, skapavaju, naročito sada, po sezoni...i sve se žale jedna drugoj, ali nikome ne pada na pamet da nešto kaže tamo gdje treba. Ne kužim zašto. Zapravo, kužim. 2.500 je 2.500, a ništa je ništa.
I nije u pitanju mala lova. Nije u pitanju težina posla, svaki posao je težak na svoj način.
U pitanju je osjećaj nemoći i posvemašnje poniženosti, svjesnosti o tome da te takvi neokapitalistički, debelokožni smradovi mogu ponižavati do krajnjih granica, jer znaju da će uvijek naći neke jadnice/jadnike koji će vući za njih da bi "mogli prezimitii", kako kaže ista persona...sa dva auta, i dva motora, kućom i ostalim nebitnim stvarima koje ne čine život...
Gnjusno.
Post je objavljen 10.07.2007. u 00:06 sati.