Pari mi se ko da sam stoljećima bila zakračunata i polivena armiranim betonom. I ko da moje oči više nisu navikle gledati drito u sunce pa puštaju slane kapljice iz mekanih kanala. Bilo je zanimljivo spuštati se niz strme stine i guliti tanke mlade minute. Vrime doli prolazi brže nego pogled kojim sam okovala kamenje prije spuštanja u dubinu koja je oduvijek bila primamljiva, a unutrašnji zvuk nevjerojatan. Kažu da likovi iz jasnih vizija nisu tako ljubazni kao zamagljene face iz snova koje se bistre danima nakon buđenja. I evo me, budna sam. Cila krmeljava. Grintava i kriva. Čekajući lobotomiju nadam se da neće iskopati neke ružne, već viđene likove... Moja linija divljaštva, očitana iz desnog dlana ruke je poprilično duga. Stara kurbetina kaže da isprid mene vidi ogroman smajl od uha do uha... Uz malu napomenu; linija života mi je nešto kratka, ali ništa za to... Pamtim i gore dane.
Post je objavljen 09.07.2007. u 15:07 sati.