Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/fanshawe

Marketing

Lynch



Koliko likova Laura Dern glumi u Unutarnjem carstvu, kako su konteksti u kojima se ti likovi pojavljuju međusobno povezani i ima li uopće smisla postavljati takva pitanja s obzirom na to da je i sam Lynch rekao da je snimao film bez scenarija? (I što mu to uostalom znači, bez scenarija?) Da li je film gotov nakon odjavne špice ili tek kada Laura dobije svog zasluženog Oskara? I zašto, kad gledam onog zeca na početku, zec bleji natrag u mene?

Nakon odgledanog filma, prvi su mi dojmovi bili svakakvi. Onaj glavni, the gloves are off. No more Mr. nice Lynch. Koliko god je bilo moguće gledati Mulholland Dr. kao jednu od najljepših studija lika ikad napravljenu, donekle pristupačnu već nakon prvog gledanja, i u isto vrijeme zadržati jedan pristojan, civiliziran odmak od same fikcije, toliko se Carstvo opire lijevog strani mozga i beskompromisno uvlači gledatelja u doživljavanje filma. Djelomično ubacivanjem horor elemenata, djelomično slikom i scoreom (naročito u sekvencama na setu), djelomično samom tvrdoglavošću opiranja smislenoj interpretaciji. U jednom se trenutku čak čini da će film završiti smrću glavnog lika, u sceni koja neodoljivo podsjeća na kraj filma Stay (Ewan McGregor, Ryan Gosling, Naomi Watts), ali Lynch odlučuje reći još koju.

Lynch: Cut!
Publika: Mrš!

I tako to još par puta.


Temeljna razlika između Carstva i Mulholland Drivea ipak je nešto veća od kaosa likova i stupnja ogorčenosti Hollywoodom koju Lynch iskazuje na razne načine, od ismijavanja sitcomova, preko poistovjećivanja glavne zvijezde s prostitutkom, do postavljanja prvih horor scena u pozadinu filmskog seta. U Mulhollandu se, kao i nešto manje pristupačnom Lost Highwayu, bavi oslikavanjem jednog lika. U Carstvu, koristi pretpostavljeni lik da bi napao pojam identiteta kao autonomne cjeline. Pretpostavljeni lik zato što suprotstavlja nekoliko vrlo različitih osoba u različitim kontekstima ili vremenskim razdobljima ili nakon različitih iskustava, koje sve glumi jedna osoba. Dok se u Mulhollandu u svemu tome može jasno razabrati jedna intuitivno shvatljiva protagonistica i način na koji ona aneksira ženu koju voli u svojoj posljednoj maštariji, u Carstvu se ništa ne svodi na jedan lik. U neku ruku, nije ni čudno što je jedan režiser koji se u toj mjeri oslanja na univerzalnost ljudskog iskustva napokon odbacio ograničenja lika i umjesto toga se pozabavio shvaćanjem same definicije identiteta kao nečeg zasebnog i zaokruženog. Osim što se zabavlja suprotstavljanjem osobe (glumice) i lika koji ona glumi, nekoliko različitih osoba utjelovljenih u istom fizičkom liku, on uz to još i seli iskustva, osjećaje i tendencije s jednog lika na drugi. Tako nekoliko likova biva ubodeno na isti način, jedan lik sanja ono što drugi proživljava, ili je jedan lik (npr. glumičin muž) predstavljen kao ljubomoran ili agresivan da bi te crte onda bile ilustrirane na drugom liku (npr. kad se glumici ukazuje onaj korus prostitutki ili kad se Dern pretvara u svojevrsnu Calamity Jane i priča kakve je grozote radila nekom tipu koji ju je jednom napao).


Nekih tjedan dana nakon gledanja filma, sinulo mi je na što me podsjeća taj cijeli pristup. U jednom od svojih ranijih djela (Portrait of an Invisible Man), Auster (u svijetu filma poznat po suradnji s Wayneom Wangom na filmovima Smoke i Blue in the Face) govori o svojoj mentalno nestabilnoj sestri, uspoređujući identitet s kućom:

At what moment does a house stop being a house? When the roof is taken off? When the walls are knocked down? At what moment does it become a pile of rubble?

Naravno, uz Lyncha, opasno je i pretpostaviti da tu postoji nekakva house.


Post je objavljen 09.07.2007. u 03:32 sati.