Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/debelaituzna

Marketing

Trazim se...

Danasnji bih dan tako voljela izbrisati. Kako iz kalendara, tako i iz sjecanja.

Tesko je, tako je prokleto tesko…

Odkud da pocnem, kad mi je u glavi i u srcu jedna velika zbrka?
Zapisi iz najskrivenijeg kutka srca vec odavno nisu samo moji, i ponekad je tesko biti iskren kad znas da dosta ljudi ima pristup tvojim mislima.

Udebljala sam se 2 kile. Pogled u ogledalo izaziva, gadjenje, zgrazanje, tugu i bijes. Jos samo danas dozvolila sam si popunjavanje emocionalnih praznina hranom, jos samo danas zatvorila sam se u svoja 4 zida i nekontrolirano plakala.
Sutra…sutra ce sve biti u redu, znam da hoce. Pojest cu posni sir i jogurt. Vjezbati cu. Obuci cu svoju rozu haljinicu, nabacit cu savrseno izvjezban osmijeh i zabacivat cu svoju dugu, gustu kosu dok se veselo budem presetavala po cvjetnom i ispijala kavice.
A onda, onda cu poceti uciti. Iako zapravo nema smisla, jer jedan sam faks vec upisala. Cak ako i nekim cudom upadnem na ovaj drugi, nekako mi nema logike brljaviti po dva fakulteta dok jos nisam pravo upoznata niti s jednim.
Sljedece godine mozda, ove jos ne. Zelim jos jednu godinu provesti kao mala neopterecena curica.

On i ja smo odlicno. Evo, vec nesto vise od 3 mjeseca. Iako se toliko puta pitam radimo li ispravno, jer totalno smo drukciji od ostalih. Znam, nisam se prepustila do kraja. Pitanje je hocu li ikad i moci, s obzirom na sve. A opet, sretna sam. Nema svadja, ljubomornih ispada i nesigurnosti. Samo puno lijepo provedenog vremena, iskrenog osmijeha i onih pogleda koji sve govore. Ne tako davno mislila sam da vise nikad necu imati povjerenja u ikoga, a eto, njemu vjerujem u potpunosti. Ne znam kako ni zasto, ali uvjerena sam da me nikad nece povrijediti. Bar ne namjerno.
Voljela bih da je sada ovdje, jer zagrljaj mi je potreban vise od icega. Samo jedan cvrsti zagrljaj, nista vise. I osjecaj da je netko tu, da nisam sama. I da ce uvijek biti, bez obzira na sve.

Pred nekih 15ak minuta zavrsila sam jedan telefonski razgovor. Nakon dugo vremena, nazvao me bivsi. Znala sam da je on, ne znam kako, ali znala sam. Cesto pomislim na njega. Ne sa tugom, vise sa nostalgijom. Pitam se, je li moglo biti drukcije? Da sam odmah rekla dosta, da sam odmah rekla jedno definitivno zbogom kada je prvi put digao ruku na mene.
Sat i pol razgovora. Bilo mi ga je drago cuti, jos bi mi bilo draze da sam cula kako je sretan.
Nije, nazalost. Kaze da zivi u proslosti, da svaki dan moli Boga da mu me vrati. Ima neku curicu, koju svjesno ili nesvjesno zove mojim imenom.
Zao mi je, stvarno mi je iskreno zao, ali prosla su vremena kada sam mislila kako je upravo on i samo on smisao mog zivota. Prosla su vremena kada sam nocima natapala jastuk neutjesnim suzama zbog njegovih prevara, udaraca i lazi. Jedno sam naucila, danas znam da vrijedim vise, znam da mogu bolje.
Neka mu je sa srecom, i njemu i njoj. Ja sam svoju nakon dugo vremena nasla.

Sto dalje? Ne znam ni sama. Zivim dan za danom. Trudim se uzivati u malim stvarima. Period od posljednjih tjedan dana i nije mi bio bas najuspjesniji, ali...
Brisem suze i idem dalje.

IMPERARE SIBI MAXIMUM IMPERIUM EST.

Ljubim Vaskiss

wave



Post je objavljen 08.07.2007. u 00:01 sati.