Može tkogod reći štogod hoće o komercijalizaciji, i čemu god,
nije me briga.
Nisam davnašnji poklonik grupe, ne želim skakati na pjesme te grupe, ne želim
ići na koncert te grupe. Nije to to.
.. u tom albumu vidim nešto osobno što nadilazi dijeljenje doživljaja.
Čistu estetiku, zrelu ljepotu.
Slušam ga sad.
Osjećam isto, samo presvučeno patinom i odrazom mlađeg lica i zdravije duše u zrcalu.
Taj album uzimam emotivno.
Možebitno se poklopio s posebnim momentom u tu
cijelu ranu i kasnu moju jesen 2002-e.
Bio sam vrlo smiren. Napose izoštren na ljepotu u životu.
Bio je to dobar soundtrack.
Tada sam
mislio da nešto tako fino dugo nisam čuo.
Svaki ton gitare.
Svaki pozadinski vokal.
Svaki topli trenutak.
Volio sam Frusciantea zbog toga što je učinio na ploči.
Svirao sam skoro cijeli album, po redoslijedu.
Gitara je bila namještena na najtoplije.
Svirao sam preko starog kazetofona umjesto pojačala.
Tako je bilo ljepše.
Žice kao da su bile uljave, prsti su klizili na slijepo, padali na prava mjesta, u trenutku.
Na prste jedne ruke mogu nabrojati trenutke potpune,
potpune vlastite ugođenosti sa
većinom onoga što postoji.
To je bilo tada, i...
***
Večeras nije bilo tako
iako je bilo neobično lijepo.
Svirao sam s drugim ljudima
u prostoriji za sviranje,
s pojačalima,
i njihovim režanjem,
i s bubnjevima, i njihovim udarcima u želudac
i na električnoj gitari - stojećki, skačući, urlajući,
improvizirajući.
Nakon mnogo godina.
Večeras sam pokušao svirati bubnjeve, prvi put u životu.
Svirati bubnjeve je fantastično.
Ne znam to činiti, ali
Želim naučiti i
naučit ću.
Imam slab osjećaj za ritam
u životu i u sviranju (interchangeable)
naročito ako je ritmova više,
ako se trebaju uskladiti,
obuzdati. Gubim se, puštam palice iz ruke, silazim sa stolca.
Bubnjanjem dobivam trnce, natruhe da se višestrukost može savladati -
u nekoliko varljivih trenutaka činilo mi se da sam ga uspio uhvatiti.
Barem malo.
Električnu gitaru posljednjih ... godina ...
sviram rijetko.
Nikad.
Rijetko znam što bih na njoj mogao učiniti.
Večeras sam odsvirao jednu od najboljih solaža u životu.
Trajala je nekoliko minuta,
bila je aritmična, rastresena, puna onog
što neprestano pokušavam postići a nikada ne uspijevam -
bila je potpuno slobodna.
odkuda je izašla,
uistinu ne znam-
Htio sam još reći da je
sviranje kao razmišljanje - potpuno, smisleno i stvarno jedino kad je suprotstavljeno drugima - no,
djeluje mi to sad glupa floskula.
***
Jedan od dražih užitaka - voziti noću Zagrebom. Ispunjujuća praznina
Pusto, pusto, beskonačno.